Europljani u Trumpovoj zamci

Bio je to dramatičan početak jedne godine koja prijeti da postane politički tobogan smrti. Europljani, u ovim blagdanskim danima prestrašeni viješću o neočekivanom ubojstvu drugog najmoćnijeg čovjeka u Iranu, moraju sada snositi posljedice. Neinformirani i nemoćni kao i inače, oni su sada još jednom suočeni s posljedicama jednostranih spontanih odluka predsjednika SAD-a. Zatekli su se u Trumpovoj zamci i vlastitim snagama se iz nje ne mogu osloboditi.

Raspršene iluzije

Sve iluzije da bi s vladom u Washingtonu bilo moguće imati iole racionalnu suradnju su se odavno raspršile. Cinične izjave ministra vanjskih poslova SAD-a Mikea Pompea koji Europljane okrivljuje da na Bliskom istoku ne pružaju dovoljno podrške još više ističu europsku bespomoćnost. Pritom se postavlja pitanja na što konkretno misli nakon smrti Sulejmanija - na vojne trupe za jedan rat na Bliskom istoku predvođen SAD-om? To je jedna primjesa ludila u njegovim i izjavama predsjednika Trumpa koja opasno stanje čini još smušenijim.

Predsjednik SAD-a je u biti bio obećao da će okončati beskrajne ratove na Bliskom istoku i američke vojnike poslati kući. Kako se to podudara s udarom protiv Sulejmanija, ne mogu objasniti ni iskusni promatrači američke bliskoistočne politike. Strahuje se da se iza tog akcionizma i napada bespilotnim letjelicama u zračnoj luci u Bagdadu ne krije nikakva strategija.

Europi preostaje samo diplomacija

Ovdje se ne radi čak ni o principu "America first", odnosno "Amerika na prvom mjestu", Trumpovom cilju kad je riječ o gospodarskim odnosima. Europljani se vanjskopolitički nalaze u jednoj klopci američke politike koja je obilježena emocionalnim ključanjima jednog neuračunljivog predsjednika i njegovih moću opijenih neokonzervativaca koji u Washingtonu ponovno povlače poluge moći. U biti je njihovo jedino objašnjenje za ubojstvo Sulejmanija u ovom trenutku: "Because we can" (Zato što to možemo).

Mora se priznati da Europljani izgledaju slabo i bespomoćno kad u svojim zajedničkim objašnjenjima upozoravaju na deeskalaciju nakon što je njihov navodni partner SAD učinio upravo sve kako bi zaoštrio situaciju. Ali možda postoji prostor za diplomatske pokušaje da se spriječi pogoršanje stanja. Jasno je da Teheran planira protuudar. Na detaljima tog protuudara će se odlučiti hoće li doći do daljnje eskalacije ili ne. Odluka o tome možda još nije donesena. Šef EU-diplomacije Borell je prvi kontaktirao iranskog ministra vanjskih poslova te želi utjecati na njega tijekom jednog kriznog sastanka Europljana.

Teheran je, doduše, u međuvremenu objavio da se više neće pridržavati svojih obveza o prestanku obogaćivanja uranija zapisanih u nuklearnom sporazumu koji su Velika Britanija, Francuska i Njemačka prošle godine velikim naporima održavali u životu. Ali ni ta vrata nisu u potpunosti zatvorena, sve dok je inspektorima dozvoljeno da uđu u zemlju. Postoji još nekoliko signala za to da bi iranska vlada mogla razgovarati s Europljanima.

Jasno je da ni u Europi nitko ne pušta suzu za Sulejmanijem. On je odgovoran za stotine tisuća mrtvih prije svega u Siriji i u Jemenu te je bio patron upravo onih zamjenskih ratova i milicija koji trebaju cementirati iransku nadmoć u regiji. Krvavo gušenje svakog otpora je pritom bilo dio programa. A ipak je njegovo neočekivano ubojstvo izazvalo šok.

Početkom godine pogled u ponor

Europljani sada moraju koristiti svoje postojeće kontakte s iranskom vladom i apelirati na želju za preživljavanjem tog režima. Teheran zna da bi izgubio izravnu vojnu konfrontaciju s SAD-om. A gospodarska situacija u zemlji je već napeta, kako je to pokazao nedavni prosvjedni val.

Ima li još prostora za političko rješenje? Europski pregovarači ovdje gotovo nemaju šansu, ali ju moraju koristiti. Prijetnja otvorenog rata bi pritom mogla pogurati napore diplomata. S druge strane će nova godina brzo pokazati koliko je kod svih sudionika ove napete situacije jak samoubilački nagon. S tim pogledom u politički ponor se moglo rado još pričekati koji mjesec.