Da li slušati prosvjede na društvenim mrežama?

Arapsko proljeće, pokret Occupy i kriza eura imali su u 2011.godina imali nešto zajedničko: ne samo da su se i svi etablirani mediji bavili tim pitanjima, nego su uvelike korišteni i amaterski materijali koji su bili objavljeni na društvenim mrežama i koje su često same organizirale događaje.

Medijski stručnjaci i analitičari priznaju da su takvi amaterski zapisi događaja dobili veći prostor u medijima. To se vidjelo i za vrijeme nemira u britanskim gradovima ovog ljeta, kad je bilo gotovo nemoguće dobiti tv-ekipu ili barem snimatelja na pravom mjestu u pravo vrijeme. Zbog toga je bilo veoma praktično koristiti amaterske  materijale objavljene na društvenim mrežama, no tu je problem provjere materijala.

Zato i stručnjaci priznaju kako su etablirani mediji postali oprezniji prilikom koršitenja snimki događaja poput ovih u Londonu i drugim britanskim gradovima. Za razliku od zbivanja u Velikoj Britaniji, pokolj koji se dogodio u Norveškoj pokazao je da su govoto svi mediji koristitli upravo materijale sa socijalnih mreža o zločinu u Norveškoj. Oprez prema takvim materijalima se pokazao potreban i kod optužbi za lažiranje nedavnih izbora  u Rusiji, ali i kod prizora zlostavljanja i napada na prosvjednike u Siriji.

Europski političari ignoriraju virtualne prosvjede

I u Europi su građani sve glasniji i koriste društvene mreže da iskažu svoje nezadovoljstvo - mjerama za spas eura, ali i odlukama nacionalnih vlada i europskih institucija. Medijski stručnjaci smatraju smatraju kako europske institucije uglavnom ignoriraju takav način prosvjeda - ali i nisu posve sigurni, da li je to pogrešno. Jer se lako može uočiti kako je u pravilu riječ o argumentima lijevog političkog spektra, a niti struktura korisnika takvih društvenih mreža nipošto ne predstavlja mišljenje svih stanovnika. 

Stoga je opravdano pitanje, mogu li i trebaju li korisnici facebooka i twittera utjecati na odluke i razmišljanja unutar Europske unije? Vjerojatno oni neće imati izravan utjecaj, ali zasigurno znakovit i važan indirektan utjecaj. Teško je zamisliti da će šefovi država i vlada zemalja članica Europske unije prilikom donošenja odluka uzeti u obzir razmišljanja i stavove objavljenje u društvenim mrežama, mada su upravo oni prostor izražavanja nezadovoljstva građana.

Utoliko je i političarima nemoguće potpuno ignorirati takve vrste izraza, tim više što i Europu očekuje donošenje mnogo odluka kako bi savladala krizu. Utoliko i medijski stručnjaci očekuju kako će i utjecaj društvenih mreža na proces svakodnevnog političkog odlučivanja ipak postati sve važniji, jer su ti "narodni mediji" pokazali i da lako mogu organizirati političke manifestacije druge vrste, poput prosvjeda i javnih akcija.