Čine li računala djecu glupljom ili pametnijom?

Računala su posvuda i u rukama gotovo svih školaraca: dok i po statistikama UN-a 46,7% mališana školske dobi ima pristup računalu, u EU-u je to već 98%. Po mišljenju Ralfa Lankaua, profesora teorije medija na Visokoj školi u Offenbachu, to nije nikakav razlog za slavlje: „Tableti i prijenosnici djecu ne čine mudrijima, nego glupljima" - i to se osobito odnosi na mališane do deset godina starosti.

Ovaj profesor je jedan od četrdesetak znanstvenika koji su u peticiji Društva za obrazovanje i znanje izrazili zabrinutost za učinak digitalne tehnologije u razvoju djece. „Tu se ne radi o nekakvoj zabrani digitalne tehnike, nego o ponovnom promišljanju osnovne zadaće nastave. Trebamo se zapitati: što je cilj učenja i kako nam analogni i digitalni mediji mogu pomoći postići taj cilj? A ne tek: koje nove tehnike postoje i kako da ih uvrstimo u školu?"

Doduše, kad je riječ o njemačkim školama već je notorna činjenica kako su one u žalosnom stanju - također i u informatičkoj opremi. Ali profesor Lankau ne misli kako je jedino rješenje nabaviti najnovija računala za škole i vrtiće pa da ona postanu kvalitetne obrazovne institucije.

Tek strah od novog?

Jer po mišljenju potpisnika peticije, još od početka informatičke revolucije prije četrdesetak godina o tom pitanju nisu odlučivali pedagozi i nastavnici, nego informatičke tvrtke i gospodarske udruge. A trebalo bi postaviti pravo pitanje: „Što trebate konkretno u vašoj školi i kadrovski i možda u medijskoj tehnici?"

O pitanju utjecaja računala na razvoj mališana i među znanstvenicima ima različitih mišljenja. Tako grčka znanstvenica Maria Hatzigianni koja istražuje obrazovanje posve male djece na Sveučilištu Zapadne Atike u Ateni u tome vidi već dobro poznati otpor bilo kakvoj novoj tehnologiji: „Ljudi tako govore o računalima još od devedesetih prošlog stoljeća. Svaki put kad se pojavi nova tehnologija ljudi su u panici. Već je Sokrat prije skoro 2.500 godina tvrdio i kako pismo i zapisivanje ljude čini zaboravnima."

Njezino iskustvo je posve drugačije: upravo za mališane u dobi od 4 do 6 godina su razvili digitalnu aplikaciju u kojoj djeca, zajedno s odgajateljima i roditeljima mnogo lakše stječu potrebna znanja: „Pravo pitanje treba glasiti: kako možemo posegnuti za pravim tehnologijama kako bismo poboljšali nastavu? A ne da strahujemo od toga", kaže grčka znanstvenica. „Prilično je ironično da se tu kaže kako kod djece žele razviti kritični način razmišljanja i analitičke sposobnosti, ali onda djeci oduzimaju odluku o njihovom vlastitom digitalnom obrazovanju", tvrdi Hatzigianni.

Autizam čitavog društva

Hoće li odluka mališana biti da sjede na kauču i zure u šarene sličice na monitoru ili rade nešto drugo, to je već ozbiljna napast mnogih i roditelja i odgajatelja kako ne bi imali toliko posla s djecom. I tu se problem ne može svesti tek na strah od novih tehnologija.

Prakash Rangatathan iz Centra za istraživanje kibernetičke sigurnosti američkog Sveučilišta Sjeverna Dakota upozorava: „Postoje indicije o učincima na kognitivni razvoj. Tako se nesposobnost koncentracije nakon prekomjernog korištenja računala može razviti u pasivno iskustvo učenja koje priječi kritični način razmišljanja i sposobnost rješavanja problema. No nije posve jasno, protežu li se te potencijalno negativne posljedice na kraće ili duže razdoblje", misli ovaj američki stručnjak.

Iskustvo argentinskog psihoanalitičara Jorgea L. Ahumade je drugačije - i upravo porazno: zapravo je on stekao svjetski ugled u tretmanu autizma, ali u ponašanju mališana u korištenju računala vidi čitavo mnoštvo već patološki autističkih simptoma. I ne samo to: on svjedoči kako taj oblik sebičnosti i agresije već uvelike mijenja naše čitavo društvo i čini ga potpuno nesposobnim za bilo kakav oblik poštovanja drugih osoba od krvi i mesa, sve do nesmetanog prodora populizma.

Običan korisnik - ili programer?

Ranganathan osobito u prekomjernom korištenju računala svakako vidi opasnost i za tjelesni razvoj djece: ne može biti dobro stalno sjediti, tu je i dokazano kako to vodi sve većoj gojaznosti, poremećaju u spavanju i osjećaju straha. Ali temeljno pitanje jest, je li računalo tek oruđe - ili jedini smisao života? Mnogi znanstvenici ukazuju na provjerenu činjenicu: da, digitalna tehnologija pomaže u učenju i razvoju mogućnosti čitanja i računanja, manualne vještine i vizualnog i prostornog pamćenja, ali tu nije najvažnije pitanje čak niti koliko se vremena provodi pred ekranom, nego kako se to doživljava. Ako već od početka mališan želi znati, zašto se te šarene sličice pomiču, što i kako je napravljen program koji time upravlja - a i da računalo može griješiti i pokazivati netočne podatke, onda je i korištenje računala nešto posve drugo.

„Postoji robotika, kodiranje, učenje jezika, funkcionalna pismenost i matematika. Tehnologija je alat koji nam pomaže pristupiti informacijama i pomaže nam biti kreativni. To uvelike pomaže i u razvoju vlastitih kognitivnih sposobnosti", misli Rangatathan.