Carpenter iz našeg sokaka - recenzija filma Broj 55

Za zemlju koja dvadeset godina nakon završetka rata pola Dnevnika i inog informativnog programa još uvijek troši na teme koje su na ovaj ili onaj način vezane uz Domovinski rat, doista je fascinantna ignorancija, indolencija i diletantizam s kojim je isti zabilježen na filmskoj vrpci.

Dok su susjedi Bosanci na konto rata pokupili Oscara („Ničija zemlja"), a poraća („Grbavica") Zlatnog lava u Berlinu, zloglasnog Kusturicu i Zlatnu palmu za „Underground" nije pristojno niti spominjati, hrvatskom je filmu od rata preostala tek frustracija filmskim remek-nedjelima kakva su „Vrijeme za...", „Cijena života" ili „Bogorodica".

Nekoliko zaista dobrih filmova koji su pokušali popraviti imidž hrvatskog ratnog filma, kao što su „Svjedoci" Vinka Brešana, „Živi i mrtvi"Kristijana Milića ili „Crnci" Zvonimira Jurića i Gorana Devića, svakako su dobro došli, no nisu uspjeli prodrijeti do šire publike. Nije ni čudo, jer riječ je o ostvarenjima iz kabanice autorskog filma, kakva je i hrvatska kinematografija u cjelini, dok punokrvni, žanrovski ratni film ovi prostori nisu vidjeli još otkako je Veljko Bulajić objesio kameru o klin. Baš je dotični posljednjih godina nešto fantazirao o velikoj ratnoj epopeji o Vukovaru, no čini se da hrvatska kinematografija nema niti novaca niti volje za nove „Bitke na Neretvi". Umjesto toga kad smo već prestali čekati prvi pravi domaći ratni film, pojavio se baš takav, i to pod kodnim imenom „Broj 55".

Film Kristijana Milića, čiji naslov je zapravo adresa jedne kuće u selu Kusonje koja je postala fatalna za 20-ak hrvatskih vojnika 1991. godine, prvo je ljetos rasturio na Pulskom festivalu gdje je uzeo 8 Zlatnih arena, među kojima i one najvažnije za najbolji film, režiju i scenarij, zatim pobijedio i na Vukovar film festivalu, a sada nas baš zanima hoće li trijumfirati i u kinima te tako prekinuti groznu stigmu koja prati domaći ratni film.

Od prvog kadra u kojemu vožnjom kamerom unatrag, od krupnog plana vojnika koji se kroz interijer širi u srednji, a zatim izlaskom iz kuće u razotkrivajući total eksterijera, Milić mijenja paradigmu hrvatskog ratnog filma - iz njega izbacuje politiku i ideologiju, a uvodi akciju. Priča o 20ak hrvatskih vojnika koji početkom rata naivno upadaju u zasjedu u slavnoskom selu Kusonje te se pokušavaju oduprijeti neusporedivo brojnijim i bolje naoružanim postrojbama lokalnih Srba kojima podršku daje JNA ni u jednom trenutku ne koristi ideološku ili nacionalističku retoriku.

Umjesto domoljubnog poziranja i moraliziranja, Milić se uzda u klasične obrasce žanrovske naracije i akcije, te umjesto deklarativne podjele na naše i njihove, dobre i loše, Hrvate i Srbe, ustaše i četnike, diferencijaciju radi izborom pripovjedača i narativnom strategijom iz koje je ipak sasvim jasno tko je napadnut, a tko se brani. U našoj ideologijom preopterećenoj kinematografiji to je gotovo nezabilježen postupak, naši filmaši radije na početku jasno kažu bobu bob, a četniku četnik, za svaki slučaj, kako ni posljednjem dokonom branitelju ne bi palo na pamet optužiti ih da izjednačavaju žrtvu i agresora.

Snimljen prema scenariju Ivana Pavličića, „Broj 55" zapravo je akcijski ratni film koji ništa ne duguje tradiciji jugoslavenskog partizanskog filma, ali zato itekako baštini od žanrovskog američkog filma, mogli bismo spomenuti Waltera Hilla, Sama Peckinpaha ili pak Ridleyja Scotta, no usporedba koju je gotovo nemoguće ne povući jest ona s „Napadom na policijsku stanicu"Johna Carpentera od koje preuzima dramaturšku šprancu te tretman negativaca kao da je riječ o prirodnoj nepogodi.

Cijeli tekst o filmu "Broj 55" možete pročitati na portalu Nemilosrdni gadovi.