Besmrtni lama - u srcu budističke Rusije

Unutar šarenog budističkog hrama, kao što to obično biva, sjedio je monah i izgovarao mantre. Prolaznike isto kao i svoje suvjernike nije primjećivao jer tri dana u dubokoj je meditaciji mrmljao nerazumljive slogove. Drugi monah pazio je na red i pristojno ponašanje posjetitelja dok su brojni kipovi Budhe pratili igrokaz sa uzvišenih polica i oltara.

U skladu s budističkim vjerovanjem u hramu je dopušteno hodati samo u smjeru kazaljke na satu pa je tako bilo i tog jutra. Iz susjednih hramova, jer u kompleksu ih je mnogo dopirao je zvuk zvona, a studenti budističkog sveučilišta krenuli su na prva jutarnja predavanja. Bio je to klasični početak dana u najvećem budističkom hramu Rusije, na dalekom Sibiru, u blizini granice s Mongolijom.

Do srca ruskog budizma vodi cesta iz grada Ulan-Udea smještenog stotinjak kilometara istočno od Bajkalskog jezera. Nalazite li se ovdje znači da ste u prijestolnici Republike Burjatije čemu svjedoče mongolska lica lokalnih stanovnika.

Međutim, samostanu i budizmu još uvijek nema traga, barem na prvi pogled, ali na putu do 30 kilometara udaljenog samostana u Ivolgi uz cestu su poslagana tradicionalna sela i manja budistička svetišta. Na nepreglednim poljima Buryatski kauboji gone svoja stada dok cestom prolaze moderna motorna vozila.

Put je frekventna linija kojom vjernici, a i znatiželjnici dolaze do Datsana odnosno do kompleksa budističkih hramova. Tamo ih često dočekaju štandovi sa nezaobilaznom bižuterijom, koja čini popratnu dekoraciju svakog svetišta na svijetu, ali i hramovi okruženi drvenom ogradom usred prostrane, zelene doline.

Kao tumač posjetiteljima u sklopu Datsana radi Julija, djevojka u svojim srednjim 20-im. Po imenu bi mogla biti i Ruskinja ali njeni korijeni su čisti, burjatski. Dok je u smjeru kazaljke na satu hodala oko kompleksa s ponosom je pričala o svojoj budističkoj tradiciji ali i o tome kako ona nije ništa više od običnog laika. „Najlakše je to objasniti na principu jezika. Mi Burjati imamo svoj jezik koji je sličan mongolskom ali ja npr. vrlo malo znam o njemu. Živim u gradu i pričam većinom Ruski."

Buryatski se jezik uglavnom zadržao u ruralnim krajevima ali budistička je tradicija živa i nadasve čvrsta. „Odgojena sam u duhu budizma i znam da je ovo dio moje kulture iako je Rusija, naravno moja domovina." Uz brojne samostane u kompleksu hrama su i drvene kućice u kojima žive studenti i obitavaju posjetitelji dok čekaju red za susret s lamom ili liječnikom. „Naš liječnik školovao se na Tibetu. Tamo odlaze samo oni najbolji i duhovno najjači iz naše zajednice." Rekla je Julija ispred kuće u kojoj je doktor primao pacijente. Posjetitelji su većinom bili Rusi iz najudaljenijih krajeva, a liječnik im je tegobe otkrivao napipavanjem bila na ruci. Propisao bi im tad ljekovite trave i bobice i svaki pregled dakako naplatio.

Novac se unutar hrama nalazi iza svakog ugla. Od prodavaonica bižuterije, preko brojnih oltara do već spomenutog liječnika. U prostorijama sa znakom „zabranjeno fotografiranje" pravila se mijenjaju ukoliko udijelite poveći milodar.

Na kraju svega čovjek se zapita: gdje je nestala vjera? Jeli novac uistinu sve što je ostalo i ima li ovdje još imalo duhovnosti? To je prvi dojam, barem dojam znatiželjnika iz udaljene Europe. No kad je Julija ušla u budistički univerzitet stvari su se pokazale bitno drugačijima i mnogo dubljima. Ovdje se studenti školuju osam godina i to u tri smjera: umjetnost, medicina i filozofija. Neki od njih kasnije postaju monasi i posvete se meditaciji i životu punom zabrana.

Jedan od studenata mladi je Amgalan koji upravo završava treću godinu. Kaže da je glavni poriv dolaska bila želja da pomogne ljudima. Onaj uzvišeni moralni čin brige za drugoga kojeg susrećemo u raznim religijama cijeloga svijeta. „Studij nije lak. Učimo Sanskrt i Tibetanski jezik koji su jako komplicirani." Objasnio je Amgalan i laganim korakom prošetao van zgrade univerziteta. „Novac koji dobivamo od posjetitelja jedan je od načina na koji preživljavamo. Znam da se čini pretjeranim što je svugdje toliko kovanica ali to je jednostavno tako. Uvijek je bilo tako. Ali nismo mi ovdje bez razloga, ne. Imamo tradiciju i duboku vjeru." Amgalan je zastao ispred onoga što se činilo najblistavijim i najsvečanijim hramom unutar cijeloga kompleksa.

Kasnije, iz njegove priče ispostavilo se da unutar hrama počiva najsvetija relikvija svih ruskih budista. Tu se nalazi tijelo besmrtnog lame - test vjere i dokaz pokornosti pred silama svemira. Čudo ili prijevara pitali su se mnogi ali Amgalan nije znao objasniti već je ispripovijedao priču od njenog postanka.

Sve je dakle započelo davne 1927. kada je duhovni vođa ruskih Budista okupio svoje učenike i najavio da će uskoro umrijeti. Ime mu je bilo Dashi-Dorzo Itigilov i bio je 12. Pandito Hambo Lama u svojoj 75. godini života. Učenicima je rekao: „za 30 godina iskopajte moje tijelo". Prekrižio je svoje noge, uz mantru smrti započeo meditaciju i umro. Vrijeme koje je dolazilo nakon njegove smrti nije bilo lako za vjere u Rusiji pa tako ni za Budizam. Staljinisti su uz mnoge zabrane pogubili na stotine lama i uništili 46 budističkih hramova. Nakon Drugog Svjetskog Rata Staljin je Budistima dopustio obnovu hrama pored Ivolge no brojne su zabrane još uvijek postojale.

Kada je prošlo 30 godina od smrti velikoga lame njegovi su učenici učinili što se od njih tražilo. Iz zemlje su iskopali njegovo tijelo. Ono što su pronašli, kako priča kaže iznenadilo ih je sve odreda jer lama je i dalje bio u meditacijskom položaju, a tijelo nije pokazivalo znakove raspadanja. Kako je tada, u doba represije bilo teško objavljivati ovo veliko čudo učenici su tjelo ponovo zakopali ali ovaj put na tajnoj lokaciji. „Tada nitko nije o tome smio pričati" rekao je Amgalan. „Donijeti njegovo tijelo u hram bilo je zabranjeno."

Tijelo su iskopali još jednom i to 1973. Ali nakon toga priča kao da staje. Sve bi se bilo i zaboravilo da godine 2002. Mladi lama Bimba Dorzijev nije pronašao 88-godišnjeg vjernika čiji je otac sudjelovao u zakapanju tijela. On je lamu odveo do točne lokacije. Tada, 75 godina nakon smrti Itigilove tijelo je još jednom izvađeno iz zemlje. Ali ovaj put uz svjedoke i fotografe. Sudionici događaja nosili su zaštitne maske ali naposljetku su se uvjerili da im nisu potrebne. Itigilovo tijelo ostalo je sačuvano!

Tijelo je smješteno u hramu ispred kojeg je Amgalan pripovijedao priču. Vidjeti ga strogo je zabranjeno iako ga lame iznose nekoliko puta godišnje, u vrijeme velikih vjerskih ceremonija. „Za mene je ovo najveće čudo u životu" rekao je Amgalan. „Prema tome ispada da na svijetu postoje stvari jače od samog vremena."

Hambo Lama 12., rođen je u Carskoj Rusiji 1852. te je vrlo rano postao siroče. Već je sa 16. počeo izučavati za lamu u brojnim samostanima Burjatije. Godine 1911. bio je nominiran za Hambo Lamu, a preporučio ga je i carev guverner. Bio je zaslužan za učvršćivanje vjere među Burjatima, nomadskim narodom mongolskog podrijetla. Ovdje vrijedi spomenuti da je razlika Hambo Pandido lama i tibetanskih lama u tome što na Tibetu vjeruju da je lama reinkarnacija prethodnog dok se Pandido lama bira i može sam odstupiti. No svejedno Ruski budisti pripadaju školi „žutog šešira" isto kao i Tibetanci te je tako i njihov najveći vođa Dalai Lama koji je Ivolginski Datsan i sam posjetio u 1990-ima.

„Dolazili su mnogi znanstvenici iz cijeloga svijeta ne bi li pronašli logično objašnjenje ovog jedinstvenog slučaja" ispripovijedao je Amgalan. „Ali jednostavno nisu ga našli." Raspadanje je mogla usporiti sol u lijesu ili sastav tla, a prema nekim pretpostavkama i mutacija gena. Međutim 75 godina je jako dug period. Budisti vjeru da je Itigilov dosegao najviši stupanj meditacije i da je on ovdje tijelom ali u stvari je doživio prosvjetljenje. Usporio je sve životne funkcije od otkucaja srca pa do rasta kose i noktiju što je čak i znanstveno dokazano. „Da! Njegova kosa uistinu još uvijek raste" kazao je Amgalan.

Hram je tog jutra bio zatvoren i uči u njega bilo je nemoguće, a i nepristojno. Mistika je međutim visjela u zraku. Ono što znanost ne može dokazati jednima vjeru produbljuje, a drugi bi već započeli lov na vještice. „Mnogi ljudi i kada vide lamu ne mogu razumjeti kako i zašto?" objasnio je Amgalan „To je jednostavno stvar vjere." Slučaj lame Itigilova zašamarao je sve zakone logike i znanost bacio na koljena. Koliko god racionalni pokušali biti u hramu Ivolginskog Datsana, u meditacijskom položaju sjedi tijelo Itigilova, dokaz uzvišene vjere i moći ljudskog duha. Dokaz da je čovjek uz sve svoje tehnološke napretke i dalje samo mali mrav ispod velikog nebeskog svoda.

Ovaj i druge sjajne putopise Hrvoja Ivančića možete pratiti na njegovim Facebook stranicama.