50 godina Liječnika bez granica

Izbjeglice, žrtve prirodnih katastrofa, epidemija i genocida: Tijekom proteklih 50 godina Liječnici bez granica pružili su medicinsku skrb milijunima ljudi u kriznim i konfliktnim područjima. Stotine tisućan liječnika, medicinskih sestara i logističara - većim dijelom iz tih samih zemalja - osnivaju poljske bolnice, operiraju, cijepe i dovoze lijekove. Kao priznanje za svoj humanitarni rad širom svijeta, organizacija za pružanje hitne pomoći dobila je Nobelovu nagradu 1999. godine.

"Sve je počelo krajem 1960-ih", izvještava Ulrike von Pilar, suosnivačica njemačke sekcije organizacije Liječnici bez granica. U to vrijeme naftom bogata regija Biafra htjela se odcijepiti od Nigerije. Nekoliko francuskih liječnika radilo je za Međunarodni crveni križ. Vidjeli su tisuće teško pothranjenih ljudi tokom građanskog rata i sumnjali su da je počinjen genocid. Međutim, nisu se htjeli povinovati zahtjevu Crvenog križa o šutnji i neutralnosti.

Neki od njih su osnovali organizaciju Liječnici bez granica (MSF). "Glavna načela su bila: spašavati živote širom svijeta, koliko god to koštalo i svjedočiti zločinima protiv ljudskih života", kaže Pilar. Čak i ako se kasnije ispostavilo da u Biafri nije bilo genocida, osuđivanje nepravde i dalje je ključno za ovu organizaciju.

Glad u Etiopiji 1984. predstavljala je veliki izazov. Zahvaljujući izvještavanju iz cijelog svijeta i Live Aid koncertima, mnogo novca za pomoć stiglo je u Etiopiju. Diktator Mengistu Haile Mariam koristio je pomoć za deportaciju oporbenih etničkih skupina na jug zemlje, deseci hiljada su poginuli. "Budući da nitko nije primijetio ove zločine, Liječnici bez granica iz Francuske su ih osudili na dramatičnoj konferenciji za novinare iako su znali da će nakon toga morati napustiti zemlju, a s njom i svoje pacijente", kaže Ulrike von Pilar.

Poziv na vojnu interevenciju u Ruandi

Liječnici bez granica stalno su se suočavali s ovom temeljnom etičkom dilemom: ili spašavati ljudske živote uz pristanak vladara ili osuđivati ​​zločine vladara - a onda možda morati napustiti pacijente. Kada je svjetska javnost ignorirala genocid etničke skupine Hutu nad Tutsi manjinom u Ruandi 1994. godine, organizacija je čak pozvala na vojnu intervenciju - bez uspjeha.

Organizacija se također uvijek iznova zalaže za davanje lijekova najsiromašnijim. Mpumi Mantangana, veteranka borbe za lijekove protiv HIV-a u Južnoafričkoj Republici, radi u uredu organizacije u Khayelitshi, siromašnoj četvrti u Cape Townu. „Bilo je loše u kasnim 1990-ima", kaže dugogodišnja medicinska sestra: osobe s HIV-om su, kako kaže, bile jako stigmatizirane od strane društva. "A tadašnji predsjednik Thabo Mbeki negirao je da uopće postoji problem s HIV-om", kaže ona.

Do tada je zaraženo više od četiri milijuna Južnoafrikanaca, a tisuće su umirale svaki dan. Kada su prvi antiretrovirusni lijekovi izašli na tržište, bili su nedostupni za mnoge, jer su koštali i do 10.000 eura po osobi godišnje. "U svibnju 2001. počeli smo dostavljati ​​lijekove odabranim pacijentima s HIV-om, veoma malom broju njih jer su lijekovi bili iznimno skupi", kaže Mpumi Mantangana.

Organizacija Liječnici bez granica je kupila jeftine ARV lijekove od brazilske vlade, koja ih je proizvodila protiv volje korporacija. Lijekove su radnici organizacije prokrijumčarili u Južnoafričku Republiku krijući ih od policijskih racija.

"Onda je, međutim", sjeća se Mpumi Mantangana sjajnih očiju, Nelson Mandela, koji je i sam izgubio sina zbog AIDS-a, posjetio ambulantu Organizacije Liječnici bez granica u Khayelitshi. I, na naše iznenađenje, obukao je majicu Organizacije na kojoj je pisalo 'HIV pozitivan'", kaže Mantangana.

Ova gesta oca nacije povećala je pritisak na vladu. Ubrzo nakon toga, svi Južnoafrikanci dobili su pravo na besplatnu ARV terapiju.

Zamjena za zdravstveni sustav

Danas je Organizacija Liječnici bez granica aktivna u više od 70 zemalja s 45.000 zaposlenih. Godišnji proračun - oko 1,6 milijardi eura - najvećim dijelom dolazi iz donacija. U nekim posebno ugroženim zemljama poput Haitija ili Južnog Sudana organizacija trenutno čak zamjenjuje državni zdravstveni sustav.

No, unatoč velikim očekivanjima, ne ide sve glatko. Margaret Ngunang, na primjer, govori o aroganciji "bijelih polubogova u bijelom" i suptilnom rasističkom stavu. Ova socijalna radnica iz Kameruna, koja živi u New Yorku, zaposlila se u MSF-u u Jubi u Južnom Sudanu 2018. godine. "Kad sam ušla u ured pomoćnice programske direktorice, ignorirala me nekoliko minuta. Vjerojatno je mislila da sam iz Južnog Sudana", kaže ona. Kao rezultat toga, više puta je doživjela mikroagresiju od strane europskih i američkih zaposlenika Organizacije, kaže Ngunang.

Pomoć migrantima na moru

2018. je također otkriveno da su zaposlenici Organizacije Liječnici bez granica u Africi imali posla s lokalnim prostitutkama. Incidenti su rigorozno razriješeni, a pogođeni su otpušteni, ali su negativne posljedice za njihov imidž ostale. U SAD-u je oko tisuću bivših zaposlenika napisalo otvoreno pismo u kojem kategorički pozivaju na prestanak paternalizma i rasizma u Organizaciji Liječnici bez granica.

Danas se, izvješćuju upućeni, u Organizacinji vodi intenzivna rasprava o tome kako eliminirati strukturni rasizam u suradnji kada je riječ o pružanju hitne pomoći. Pokušava se smanjiti nejednakost između domaćih i međunarodnih zaposlenika i zaposliti više osoba koje nisu bijele boje kože na međunarodnoj razini. Strateške odluke također treba više premjestiti iz Europe na globalni jug. 50 godina nakon što je osnovana, organizacija ima još puno posla - interno i u svijetu.