5 mitova o Gadafiju i ratu u Libiji

Libijska je revolucija korak do konačnog uspjeha i micanja jednog dugogodišnjeg vladara i načina vladanja s vlasti, kako bi se otvorio put za bolje i demokratskije sutra. Dok velika većina zemalja i političkih komentatora pozdravlja ovu borbu libijskog naroda za demokraciju, postoje i ljudi koji je osporavaju, tvrdeći da je ovo samo bio rat za naftu ili da se NATO nikako nije smio umiješati u ovaj sukob. Profesor povijesti sa Sveučilišta u Michiganu, Juan Cole, odlučio je odgovoriti na različite argumente koji se najčešće mogu čuti. Mi vam donosimo najbolje od njih.

Mit #1: Gadafi je vodio progresivnu unutarnju politiku

Da je ovako nešto rečeno 70-ih godina prošlog stoljeća, donekle bi i imalo smisla, budući da je Gadafi tih godina bio vrlo široke ruke prema stanovništvu, koje je tetošio velikim socijalnim davanjima temeljenima na velikom naftnom bogatstvu. Nažalost, posljednjih se desetljeća ta politika poprilično promijenila. Gadafi je postao osvetoljubiv prema plemenima iz istočnog i jugoistočnog dijela zemlje koja su bila politički neposlušna, koje je kažnjavao time da ih je potpuno izbacio iz dijeljenja profita od prodaje nafte. U zadnjih 15 godina korupcija i oligarhija u zemlji došle su na razinu koje se ne bi posramile niti post-sovjetske oligarhije, budući da su Gadafi i uski krug bogatih i privilegiranih u zemlji, uključujući i njegove sinove, potpuno otjerali strane investicije iz zemlje i nevjerojatno unazadili ekonomiju. Prije izbijanja rata, Libija je bila velika i bogata zemlja s malo stanovnika, koja je, umjesto da slijedi primjer Katara i Emirata, sve više nalikovala siromašnim srednjeafričkim državama.

Mit #2: Gadafi je vodio progresivnu vanjsku politiku

I ovdje je slučaj da je libijski državnik desetljećima sjedio na lovorikama stare slave i pozicija koje je zauzeo još 1970-ih. Posljednjih je godina Gadafi uglavnom sijao smrt i nestabilnost po Africi, financirajući brutalne diktatore i potpirujući razorne ratove. 1996. godine izbacio je 30.000 Palestinaca iz Libije, iako je to tada smatran najvećim borcem za prava tog nesretnog naroda. Nakon što su mu ukinute američke i europske sankcije, stvorio je moćne prijatelje među svjetskom desnicom, poput Georgea Busha i Silvija Berlusconija. Ovaj potonji je čak javno razmišljao da podnese ostavku na svoje mjesto premijera Italije nakon što je NATO počeo svoju intervenciju u Libiji, a svoje simpatije prema čovjeku koji je potpuno izgubio razum i vjerodostojnost nisu krili ni neki drugi političari, poput našeg bivšeg predsjednika Mesića. Nažalost, tu nema ničeg progresivnog.

Mit #3: Nema ništa čudno u tome da je Gadafi poslao vojsku na prosvjednike i revolucionare, svaka bi zemlja učinila isto

Ovo često čujemo kao argument, ali to naprosto nije istina. Ne moramo ići predaleko da nađemo zemlje u kojima se nije dogodilo ovakvo krvoproloće. Policajci i vojnici u Tunisu odbili su otvoriti vatru na svoj narod, unatoč naređenjima diktatora Zinea Ben Alija, a isto su učinili i egipatski vojnici koji nisu poslušali Hosnija Mubaraka. Nevjerojatna količina spremnosti za nasilje koju su pokazali vojnici i časnici u slučaju prosvjeda u Libiji direktna je posljedica željeznog stiska koju su Gadafi i sinovi imali nad vojnom hijerarhijom. Slanje vojske da puca na (u početku) nenaoružane civile je uvijek zločin, a ukoliko to radite na raširen i sistematičan način, onda se zove zločin protiv čovječnosti. Tu nema nijansi niti rasprave.

Mit #4:  Libijska je revolucija građanski rat

Ljudi koji ovo misle uglavnom ne znaju onu najosnovniju definiciju građanskog rata. Građanskim se ratom ne može nazvati svaki sukob dvije skupine unutar nekog društva, već je to sukob dviju ili više velikih grupa unutar nekog političkog tijela vlasti. U slučaju Libije se stoga nikako ne može govoriti o građanskom ratu, budući da pobunjenici nisu nastali kao nezadovoljna skupina unutar parlamenta ili vlade koja je uzela oružje da se izbori za svoje ciljeve, već je sukob nastao onda kada su nenaoružani prosvjednici shvatili da Gadafijeve snage na njih šalju vojsku, tenkove, artiljeriju i bombe, nakon čega su se i sami počeli naoružavati. Zbog svega je ovoga rat u Libiji puno sličniji revoluciji nego pravom građanskom ratu.

Mit #5: Iza rata u Libiji stoje naftni interesi i lobiji

Iako vrlo čest mit, kao i mnoge druge teorije svjetskih zavjera, i ovaj je poprilično šašav, da ne upotrijebimo težu riječ. Razmislite malo, Libija je već desetljećima dio međunarodnog tržišta nafte i do sada je odradila poslove za najveće svjetske naftne kompanije koji se broje u milijardama američkih dolara. Čak i da postoje naftni lobiji koji odlučuju hoće li se negdje dogoditi rat, zar stvarno mislite da bi željeli s vlasti smijeniti čovjeka koji im već 40 godina bez velikih poteškoća dostavlja naftu? Ne treba zaboraviti ni nedavni rat u Iraku, koji je, što se naftnih izvora tiče, završio vrlo loše za sve strane, budući da je zemlja ostala iznimno politički nestabilna, a i brojne su rafinerije i crpilišta potpuno uništeni. Štoviše, lako je bilo predvidjeti da će micanje libijske nafte s tržišta kao posljedica intervencije NATO-a povećati njenu cijenu na tržištu, što je zadnja stvar koju bilo koja vlada zapadnih zemalja sada želi. Ekonomski argument za imperijalizam je dobar u situaciji kad ima smisla, ali ovdje to jednostavno nije slučaj.

Potpuno suprotno mišljenje o Libijskoj revoluciji pročitajte ovdje