Libija - lažna revolucija

Začuđujuće je koliko malo treba da se javnost prevari i koliko brzo je zapad okrenuo priču prema prosvjedima i revoluciji za 180 stupnjeva.

Prije nekoliko tjedana pisao sam o tome kako egipatska revolucija mijenja svijet pred našim očima. Od onda, neke sitne sumnje u moju tadašnju procjenu situacije su se povećale i narasle u ozbiljna pitanja. Iako i dalje smatram da se svijet informacija duboko promjenio zahvaljujući internetu, moguće je da se stari načini rada kolonijalnih sila nisu promjenili nimalo. Dapače, samo su ih prilagodili 21. stoljeću.

Kako to da su svi mainstream zapadni mediji bez iznimke na strani "pobunjenika" od prvog dana oružane pobune?

Obično se ljude koji su naoružani i pucaju uokolo, ubijaju, pljačkaju, siluju itd. - zove teroristima. Probajte samo izvaditi pištolj na javnom mjestu u Americi, pucati u zrak i bit ćete proglašeni teroristom. No, ako to napravite u Libiji, onda ste za Europu i USA ipak "borci za demokraciju". Nema veze što ste možda prvi put u životu prešli granicu Libije jer vam je netko platio i dao vam kalašnjikov u ruke, a vi ste crni Afrikanac iz središnje Afrike kojeg zaboli džon za demokraciju, Libiju i Gadafija.

Kako to da su neredi počeli u naftom bogatoj pokrajini, a ne u glavnom gradu države, kao u svim prethodnim zemljama?

Ne možemo uopće razgovarati o revoluciji, jer je nije bilo. Ljudi se nisu masovno skupili u glavnom gradu i mirno prosvjedovali protiv brutalnosti režima. Dapače, čim su se pojavili pobunjenici - bili su naoružani. Zar bi se regularna vojska povlačila pred nenaoružanim prosvjednicima s cvijećem u rukama?

Znakovito je to da su pobunjenici uspjeli zauzeti solidan komad teritorija u kratkom roku. Gadafi je očekivao nekakve prosvjede, pošto su se događali u svim njemu susjednim mediteranskim zemljama. Međutim, izostali su prosvjedi. Umjesto njih se pojavila instant naoružana paravojska. Iz svega navedenog, logično zaključiti je da Gadafijev režim to nije očekivao, da nije imao informacije o naoružanim skupinama inače bi ih odmah presreo i razbio kao što je na kraju i učinio do sinoćnjeg izglasavanja rezolucije UN-a. 

Ako se oko toga možemo složiti, nije nam teško zaključiti da su zapadne sile naoružavale pobunjenike. Znamo da to obožavaju raditi. Znamo da se CIA time bavi dobrih 80ak godina. Znamo da su razne skupine britanskih SAS-ovaca uhvaćene unutar Libije. 

I ponovno mediji

U razgovoru s ocem nedavno, skužio sam da on puno previše gleda televiziju. Zemlja koja je donedavno bila smatrana socijalističkom državom, koja velik dio svojih prihoda troši na poboljšanje životnih uvjeta stanovništva, odjednom je postala strašna diktatura bolesno agresivnog diktatora Gadafija. Zašto to nije bila prošle godine? 

Ne tako davno smo gledali na HRT-u emisiju u kojoj se izvještava kako Gadafi gradi cijele stambene blokove na račun države kako bi svi građani bili stambeno osigurani. Dakle, ne govorimo o POS-u, iliti poticanoj stanogradnji i sufinanciranju kredita. Govorimo o državnom rješavanju stambenog pitanja svojih građana. Govorimo o kvalitetnom obliku socijalizma koji nije ugrožen nedostatkom ekonomske efikasnosti jer je Libija zemlja bogata naftom. Govorimo o zemlji čijem narodu je taj socijalizam donio bar donekle pravednu raspodjelu bogatstva. Prije Gadafijevog režima, to je većinom bio nepismen narod bez ljudskih prava i organizirane države.

Šta god mi mislili o njemu, unatoč njegovoj ekstravaganciji, Gadafijev režim je za svoje ljude napravio više nego Obama, Cameron i Sarkozy skupa za svoje. Dapače, ova trojica uvode policijske države, dokidaju ustavna prava i srozavaju svoje zemlje civilizacijski na najniže grane u posljednjih 100 godina.

Ovo je kratki prijevod sa zanimljivog članka na ruskoj Pravdi u kojem se prenose stavovi i pitanja čitatelja u vezi sa cijelom situacijom:

Samo još nekoliko zemalja na svijetu pruža komfor poput onoga u kojem žive Libijci. Imaju potpuno besplatan sustav zdravstvene zaštite, bolnice su opremljene najsuvremenijom opremom. Obrazovanje u Libiji je besplatno, a talentirani studenti mogu studirati na stranim sveučilištima na trošak Libije. Nema puno zemalja u kojima stanovnici uživaju tolika socijalna prava kakva imaju Libijci.  Nakon vjenčanja, par može dobiti i više od 60 tisuća dinara (50 tisuća dolara) financijske pomoći od države. Državni krediti su bez kamata, a vrlo često se i glavnica smanjuje ili otpisuje. Cijene automobila su znatno niže nego u Evropi i dostupne svakome. Litra benzina košta 18 centi, a kilogram kruha 4 centa. Libijci imaju imaju sigurno socijalno okružje, siguran posao, a razina obrazovanja (kod žena i muškaraca podjednako) je daleko iznad  onoga što se zove naprednim arapskim zemljama poput Saudijske Arabije.

Kako to da su paravojne skupine uvezene iz drugih zemalja svugdje u svijetu teroristi i plaćenici a sad su odjednom pobunjenici? Kako se netko može pobuniti protiv strane države, a biti pobunjenik?

Čuo sam priču o tome kako je prijatelj prijatelja zapeo u Libiji. Skrivao se danima u pustinji u postrojenju u kojem ga je ostavila američka kompanija koja mu je onemogućila bijeg iz okupiranog područja dok god im je skupa oprema ostala unutra. Kaže čovjek da je nekolicina ljudi ubijena u njegovoj neposrednoj blizini, da se skrivao od bandi koje su harale postrojenjem, da je jedva izvukao živu glavu i da je u tom području evidentno bezvlašće u kojemu nema vladinih snaga i totalni je kaos. To sve može zvučati OK dok ne shvatite da te bande nisu stanovnici Tripolija ili Bengazija nego pljačkaške skupine koje se pojave niotkud i nestanu isti dan. Zar libijska vlada nema pravo osigurati svoj teritorij od takvog nasilja i pljačke?

Mi Hrvati!

Kako to da je 95% populacije u hrvatskoj afirmativnog stava prema "dokidanju tog odvratnog režima" i "zaštiti pobunjenika"? 

U Hrvatskoj se izgleda mora isključivo mirno prosvjedovati. Na svaki znak nasilja, makar i plaćenog i isprovociranog od strane političkih stranaka većina populacije odmah "ne podržava takav način", postaje "protiv rušenja" i sl. A kad se dogodi ekstremno nasilje od strane "prosvjednika" u tuđoj zemlji, onda nisu protiv rušenja nego za?

Možda zato što čitamo i slušamo bljuvotine prepisane od Reutersa i BBCa, prepisane štreberskom marljivošću i izgovorene od strane novinara poput famoznog gdina Jabuke na televizijama i medijima koji imaju manje veze s novinarstvom nego kvantnom fizikom.

Kako možemo vidjeti u članku "Libija gori", stupu profesionalnog novinarstva - HRTu, dovoljno je samo prepisati slijedeće:

"Britanski ministar vanjskih poslova William Hague u Londonu je rekao da je primio izvještaj kako se na prosvjednike pucalo iz teškog oružja i snajpera. To je neprihvatljivo i užasavajuće, rekao je Hague"

A gdje su dokazi? Gdje su snimke? Gdje su fotografije? Koji novinar je tome svjedočio? Gdje je neovisna potvrda? Gdje je izvor? Čiji izvještaj? Skraćeno, ako postoji interes, novinar se ne mora pitati "zašto?". Samo treba prenijeti što kaže neki političar. To je očigledno dovoljno.

Gadafi NE bombardira civilno stanovništvo!

Iz sljedećeg se Reutersovog videa vidi dokle idu konstrukcije zapadnih medija. BBC je prethodno izmislio iz vedra neba da je Gadafi bombardirao civile avionima. Da se nisu Rusi oglasili, tko zna dokle bi se razvila priča. Možda bi mu i Haag sudio zbog toga.

From the horses mouth

Možda je najbolji sažetak cijele situacije dao sam David Cameron:

"Jasan sam: vojna akcija u Libiji je u našem nacionalnom interesu i zato Britanija, s našim saveznicima Amerikom i Francuskom, uz bok arapskog svijeta, mora odigrati svoju ulogu u odgovoru na nastalu krizu."

Zapad je izabrao stranu i prije nego je nastala pobuna. Dapače, pobunjenici su vjerovatno plaćeni ali sigurno naoružani od strane zapadnih zemalja (dokaz: prvi i drugi). Ako im šalju oružje besplatno, to se može smatrati plaćanjem jer zapad ne poklanja oružje džabe bez da vidi svoj interes. Znači da govorimo o zapadnim plaćenicima.

Ako smo i mogli pričati o arapskoj revoluciji donedavno, sad možemo pričati samo o euroameričkom neokolonijalizmu. Umjesto da navijamo da ga što prije sruše, trebali bismo se pitati nad time kako se zapravo informiramo, koga slušamo i kome plaćamo pretplatu.

Koji je naš stav?

Možda i najbitnije od svega, mi smo po novom saveznici i partneri ovim zločincima. Ne svojom odlukom. Mi nismo imali referendum. Za nas su to odlučili međunarodni kriminalac Ivo Sanader i njegova najvjernija suradnica Jadranka Kosor. Niti je čelnik oporbe prstom mrdnuo da bismo imali referendum. U mojoj glavi, to se zove izdaja nacionalnih interesa i prodaja neovisnosti i najbitnije - kolektivnog obraza nacije, za sitne pare.

Ako smo već kao država doživjeli "Srpsku agresiju na Hrvatsku", kako možemo podržavati istu takvu agresiju na drugi narod? Zaista mislite da smo išta bolji i pametniji od krvožednih Amerikaca?