Življenje fantazije ili kako je Ivo ukrao više od Božića

Ljudi moji, propadosmo. Prekrasan nedjeljni dan kada bi se ljudi trebali maksimalno opuštati uništen je najavom povratka najsivijeg od svih sivih kadrova domaće politike. Umorni Ivo Sanader ipak želi natrag. Čudno? U načelu, ne, nimalo.

Nakon onakvog kukavičkog bijega u srpnju, bivši premijer je hrabro u stranačkoj središnjici pokušao napraviti mini splitsku rivu, unutarstranački pučić s malom ali probranom podrškom pokojeg zastupnika i implementacijom sile svojih tjelohranitelja. I u tome mu je, više ili manje, opet uspjelo a vrijeme će to i dokazati.

Većini ljudi koji misle svojom glavom jasno je zašto Sanader tako žarko želi natrag kao što im je bilo jasno i zašto je pobjegao. Razlozi su isti, a ni metode nisu pretjerano različite. I u tome donekle leži razlog zbog kojega nam slijedi propast.

Premijerov bijeg i potonja promptna instalacija marionetske vlade Jadranke Kosor, nisu bili tek hirovi umornog ili agonija časnog političara, nego planirani potezi osobe poznate po svojim spinovima. To mnogi zaboravljaju, a naročito je vidljivo po rastućoj popularnosti Jadranke Kosor koja, ruku na srce, nije napravila ništa osim onoga što je Sanader želio, a to je između ostaloga bila čistka.

Stvar je u načelu savršeno jednostavna, a sve nedavne komplikacije u domaćoj politici funkcioniraju kao divan paravan za građane koji očito žive u apsolutnoj fantaziji.

Kažu mnogi da je premijerka Kosor raskrstila s korumpiranim kadrovima bivšeg premijera i da državu vodi prema Europi bistre glave. To je možda točno, ali izvor bistrine nije u njezinoj nego, kako je i ranije bio, u Sanaderovoj glavi.

Zamislite ovo...

Državnik koji se veže uz nebrojene afere i uništenje već posrnulog malog gospodarstva, koje još od vremena tranzicije uz pomoć kojekakvih tajkuna i ratnih profitera masakrira vanjski kapital, pobjegne pravdajući se nekakvom nedefiniranom moralnom floskulom. Odmah nakon toga na čelo vlade od svih prefriganih, nasoljenih i podmazanih političara čije iskustvo seže daleko u tamnu prošlost partije, dolazi pjesnikinja koja je do tada predstavljala onu žensku stranu čvrste pobjedničke stranke. Rezala je vrpce, plakala s unesrećenima i pravdala krađu od siromašnih kako bi se dalo bogatima usput se brinući za rastući broj lažnih branitelja čije mirovine, povlastice, naknade, stanovi i tko zna što sve ne, čini nemali komad mlinskog kamena koji se objesio oko vrata pokradenih hrvatskih radnika.

U kratkom roku, hrabro navigajući kroz skepsu javnosti koja je još uvijek bila dovoljno šokirana prebrzim razvojem situacije, Kosor počinje stjecati ugled neovisne političarke novog kova. Počinju se javljati glasovi da je to upravo ono što stranci i državi treba kako bi raskrstila sa sivilom prošlosti i krenula prema svijetloj, (EU)ropskoj budućnosti.

Krenule su lagano i afere. Rončević je navodno nagrabusio zbog kamiončića i mizerne svotice od desetak milijuna kuna. Još se čeka ono 'nagrabusio'. Podravka sa svojim stotinama milijuna kuna teškim malverzacijama odnijela je pet, šest žrtava. HEP, HAC, HŽ, HPB i još pokoja kratica uslijedile su odmah nakon toga. I vidi čuda, radi se samo o državnim firmama u kojima padaju menadžerčići dok šefovi ili ne mogu znati baš sve o svom resoru, ili su im neke pokvarene jabuke radile iza leđa, ili je svizac zamotao čokoladu...

I Kosor od aparatčika najednom postaje čelična ruka u baršunastoj rukavici. Vidi čuda, upravo ono što Sanader nije mogao odglumiti, usprkos sumnjama u 'preference' prema baršunu i poetskim izričajima o uzimanju, muškom, balkanskom, ili kako već. No, dok se afere navodno rješavaju ekipa koju je posložio bivši premijer svesrdno služi novoj premijerci. I ta ista ekipa, koja je morala znati za sve te afere navodno o njima ništa nije znala nego sada pomaže Kosorici da ih riješi. A istovremeno napuhava nove, kao Milinović koji je čak i svoju obitelj podvrgnuo štetnom cjepivu (ako je to uopće bilo to), kako bi ohrabrio narod da pribjegne osjećaju panike i opravda milijune državnog novca koji je poklonio farmaceutskim tvrtkama. Da, rješavaju se afere.

Dakle, kadrovi koji su bili u direktnoj vezi sa svim muljažama trenutno po pritvorima vrbuju odvjetnike čije će usluge velikodušno platiti pokradenim novcem. Nesumnjivo će jedan od njih biti i uvaženi gospodin Nobilo čija se čast u obrani kriminalaca još jednom potvrdila nedavnim samoobrambenim nasrtanjem na maloljetnika koji će, vidi čuda, proći nekažnjeno od strane Odvjetničke komore kao i cjelokupnog pravosuđa (ne zaboravite, pričamo o aferama i življenju u fantaziji). Za to vrijeme nadzornici pritvorenih menadžera, koji sjede s desna i s lijeva Kosorici, to sve slušaju iz udobnih fotelja koje im je osigurao tko drugi nego Sanader. Da, rješavaju se afere, sve u šesnaest. A gdje su novci? Gdje su radna mjesta? Kako vratiti uništene živote? Pa zna se, fantazijom.

U međuvremenu je sa Slovenijom potpisan i povijesni sporazum o arbitraži. Dokument koji je navodno snosio dio odgovornosti za odlazak bivšeg premijera. I svi, a naročito oni bliski bivšem premijeru a zatim i Kosorici, sa suzama u okicama pohvale to kao nešto najvažnije u bližoj povijesti hrvatske vanjske politike. Što reći nego jadne li politike, kako hrvatske tako i slovenske, koja nije u stanju riješiti jedan tako trivijalni problem koji usput rečeno uopće nije realan nego prenapuhan kako bi se prikrili europski planovi za cijeli balkanski blok država. A u europskim planovima, vjerojatno je svima jasno, krije se puno interesa koji s politikom imaju vrlo malo, a s velikim profitom na uštrb radnika, vrlo mnogo veze.

Svo to vrijeme Sanader se od javnosti vješto krije na jahtama, u bolnicama i povremenim stranačkim sastancima na kojima navodno dolazi i do nekakvih sukoba nekakvih struja unutar partije. I to je donekle točno, postoje HEP-ova struja, HAC-ova struja, Inina struja i još mnogo struja na koje se ukopčavaju visoki stranački i državni dužnosnici. Sukobi se na pressicama demantiraju, povremeno ispliva nekakva sitnica dojavljena od 'izvora bliskih ovome ili onome' , ali na kraju sve završi kada Kosor izjavi da je stranka čvrsta i sigurna i da problema nema. Baš prikladno. Ali i istinito. Svi lijepo surađuju i nitko od njih još nije posjetio Remetinec, dakle problema zaista nema.

Onda stignu predsjednički izbori. Sanaderova stranka od svih mogućnosti izabire jedinog kandidata za kojega je sigurno da neće ući u drugi krug, a kamoli pobijediti već u prvom. I bivši premijer takvu odluku podrži. Ma tko bi znao zašto. Nakon Hebrangovog planiranog fijaska ostaju Josipović i Bandić. Tiha nepoznanica i glasna poznanica. A onda, jednog lijepog nedjeljnog podneva, pressica bivšeg premijera usred sezonice kiselih krastavčića pada na usne novinara kao spasonosna kap kiše u pustinji sportskih i postblagdanskih vijesti. Buum! Vraćam se jer nisam zadovoljan, reče Sanader koji je do prije navodno neočekivanog fijaska bio zadovoljan. Ma vidi vraga, počasni predsjedniče, a ovih četiri i pol milijuna ljudi su valjda zadovoljni? Ne, nisu, ali kao što je već primijećeno, žive u totalnoj fantaziji, a to je karta na koju politika u svojim perverznim odnosima s krupnim kapitalom uvijek igra i Sanader to itekako dobro zna. To je na kraju krajeva njegov posao.

Sada, kad su djelomično počišćena državna i druga poduzeća, na scenu mogu stupiti novi ljudi koje će, pogađate, nadgledati stari državni nadzornici. I proces može početi ispočetka. Glumci će biti novi, ali sva logistika iza scene i kamera koje bilježe ovu hrvatsku tragikomediju ostaje ista. Scene koje će se prve snimiti u novoj godini vjerojatno će biti završni krug predsjedničkih izbora u kojima će Sanaderov utjecaj odigrati veću ulogu nego si itko dopušta zamisliti, a zna se kako bi to onda trebalo izgledati. Slijedit će ih mnoge druge, a među njima i brodogradilišta, zlatno jaje koje će završiti u tavi prvog spremnog da ih, uz svesrdnu pomoć vlasti koja se bori protiv korupcije, rasproda u apartmanske komplekse i golf terene, s omanjom provizijicom naravno. A kad krenu socijalni neredi, ako uopće krenu jer se naši vrli požutjeli sindikati maksimalno trude udovoljiti poslodavcima i politici dok za svoje članstvo glume prosvjednu ulogu, opet će utjecaj pojedinih odigrati veliku ulogu u gušenju cijele priče. Čak štoviše, nekakav kaos bio bi sasvim dobra stvar da u zaborav gurne sve prijašnje probleme, a to je taktika koja u Hrvatskoj funkcionira već lijep niz godina. Prekrasan primjer za to bile su nedavne studentske pobune, jedan od najvećih društvenih događaja moderne Hrvatske. Legitimna inicijativa iz baze koja se povodi za čistim humanizmom i osnovnim ljudskim pravima uzdrmala je politiku (predvođenu kapitalom) otprilike kao što prdac uzdrmava vojni bunker. I što je javnost tada napravila? Nastavila živjeti u fantaziji.

I sada, nakon najave povratka, Sanaderov plan ulazi u novu fazu. Privid napretka u borbi protiv korupcije je stečen, imunitet će biti osiguran, a stari igrači spremni za nove poslove. Cirkuski ciklus se nastavlja. Reakcije javnosti na Sanaderovu pressicu su mahom negativne ali to bivšeg premijera nije zaustavilo ranije pa je za očekivati da neće niti sada. Što preostaje za pružanje otpora? Oporba? Taj film se ovdje neće snimati. Hrvatska oporba uspjeva uzdrmati vlast i krupni kapital u redu veličine uzdrmavanja spomenutom u gornjem pasusu. I to nije nikakva novost. To su tekovine svih zapadnih demokracija i kao takve ih treba prigrliti jer bez njih se gubi smisao za onu fantaziju u kojoj svi toliko žarko žele živjeti. Osim naravno, ako javnost nekim čudom ne doživi masovno prosvijetljenje, ali pod pritiskom kredita koji osiguravaju fantastiku većina će vjerojatno nastaviti s kapitulacijom.

Da zaključimo, Sanaderova najava povratka označava velik korak u nove sfere dužničkog ropstva koje će se maskirati kojekakvim političkim floskulama od strane stare iskusne ekipe. Sve i da on sam ne zauzme neku istaknutu ulogu, temelji za to su čvrsto položeni a njegova uloga u tome bila je ogromna i stoga neće proći nezapaženo odnosno nenagrađeno od strane onih koji će od toga najviše profitirati. Pogleda li se samo s kojim je europskim političarima Sanader blisko surađivao i zacrtao hrvatske prilagodbe uniji, a s kojima se tek povremeno sastane Kosor, te tko je ministre prvo postavio, a zatim i ostavio u vladi, prilično je jasno čijim drumom se kola voze, bez obzira na to tko je kočijaš.

Ono što je sigurno je da su svi koji se voze u veseloj kočiji, a to su prvenstveno ministri, kartu za svoju vožnju dobili od Sanadera, baš kao i njegova nasljednica koja nakon bijega nije izabrana demokratski. I sada se razvijaju priče o velikim sukobima u stranci jer se bivši šef želi vratiti, a svi akteri navodnog sukoba su dužni Sanaderu koji i njih i njihovu novu šeficu drži u šaci svojim znajem o detaljima svake afere. Sukob? Ma kakav sukob? Plan. Jedino što iz tog navodnog sukoba može, a vjerojatno i hoće izrasti, je učvršćena i jača stranka s čijih se vodećih pozicija građanima smiju kriminalci.

A Sanader? Kao da će se njemu nešto dogoditi. Ako on padne past će i vlada i stranka i dobar dio sabora, a vjerojatno i još pokoja desetina menadžera. A to se naravno ne smije dogoditi. Da, rješavaju se afere.

A građani? Ako nastave živjeti u potpunoj fantaziji mogli bi u najvećoj brzini opaliti u dno financijskog kolapsa koje će država koja ništa ne proizvodi, a živi od uvoza, pogoditi u relativno skoroj budućnosti. A što onda? E taj film će biti vrlo zanimljivo pogledati.