Ljetni Zagrepčani

Da, vruće je, užasno je vruće, no ulice su prazne. Nema prometnih gužvi. Dućani su prazni, a cijene snižene. Nema čekanja u redovima pred blagajnama.

Mi, koji ljeti ne napuštamo Zagreb - ili ga napuštamo van turističke sezone - neka smo čudna grupa ljudi dobre volje. Družimo se više i češće nego inače. Prodavačice postaju ljubazne, a kupci nisu nervozni. Susjedi si međusobno pomažu. Oni koji su uvijek zločesti, zločesti su i dalje, ali ljeti ih mi, dehidrirani metropolitanci, ignoriramo u velikom stilu.

Tramvaji su prazni i voze bez zastoja.

Nije da se nudi neka zabava, ali djelatnost naše nikad izabrane nove Vlade dovoljno je zanimljiva da nikome i nije do zabave.

Kad sam već skrenula prema politici, naravno da se gradsko vodstvo pobrinulo da nam pokvari i to malo užitka u ljetnome miru - neprestanim prekapanjem ulica. Neki su popravci, naravno, nužni, no činjenica je da je Zagreb ljeti u potpunosti raskopan svake godine, često na istim mjestima na kojima se kopalo i lani.

HEP i Plinara nikako da se dogovore o istovremenoj izvedbi radova, pa kad HEP obavi svoje, cementira i asfaltira, na scenu stupa Plinara koja će taj svježi asfalt razvaliti i obavljati svoje radove i ponovno asfaltirati - na naš račun, umjesto suradnje koja bi rasteretila gradski proračun i rezultirala, recimo, novim gradskim bazenom za nas i našu djecu.

A prazni grad, koji ponosno nosi krunu jednog od najdosadnijih u Europi, ne privlači ni turiste. Samo nas, koji ljeti volimo svake godine predvečer prošetati gradom bez buke automobila i sudaranja s prolaznicima; nas koji volimo pojesti sladoled u miru, proći praznim Ribnjakom ili Maksimirom u društvu dragih prijatelja, tjerajući komarce i prisjećajući se starih dana.

Jer nam je dovoljna ljudska toplina i neko prešutno zajedništvo „ljetnih" Zagrepčana.