Zašto SAD-u smetaju kritičke reklame?

Većina velikih zračnih luka u SAD-u tijekom prosinca je odbila marketinške ponude ruske informativne agencije i satelitske TV postaje Russia Today. U društvu slobodnog tržišta to naravno ne izgleda čudno jer netko je možda imao bolju ponudu, a kako je ispreplitanje marketinga i profita odavno postalo samo sebi svrhom, ovakvo što nije ništa čudno. No, ovaj put računica nije tako jednostavna jer brojevi ne prikazuju suštinu priče.

Razlog se, očito, može tražiti u sadržaju ponuđenih reklamnih uradaka. No, i to se čini sumnjivo jer u američkom medijskom prostoru nerijetko se pojavljuju vrlo kontroverzne reklame koje, za razliku od ruskih koje su kako će se vidjeti bazirane na postavljanju pitanja, zagovaraju ili nude odgovore i to mahom jednake i na koncu sveamerički ispravne.

Jasno je kako se sloboda, kojom se SAD ne samo ponose nego ju navodno i brane, što diplomacijom, što sankcijama, što ratovima podalje od svog teritorija, mora početi sagledavati vrlo selektivno jer slobodno i kritičko razmišljanje, a posebno javno postavljanje škakljivih pitanja očito nije dobrodošlo u najveću svjetsku demokraciju, čak niti u obliku svemogućeg marketinga poduprtog svemogućim dolarom.

Iako je medijskim djelatnicima koji drže do slobode izražavanja i prenošenja činjenica, odnosno prezentiranja istine već godinama, pa i desetljećima jasno da se iza fame o slobodi krije sve samo ne ono što ta riječ znači, prije nego pogledate 'nepoželjne' plakate i sami prosudite koliko su i zašto kontroverzni, evo jedne kratke priče.

U istinitost anegdote nema pretjeranog smisla sumnjati jer ju je, među ostalima, mnogo puta prepričao jedan od najpoznatijih i najboljih reportera i novinara današnjice, John Pilger, čiji je kredibilitet desetljećima ostao neokaljan, a priča ide ovako:

U jeku hladnog rata u službeni posjet SAD-u pristigla je skupina sovjetskih novinara. Na dan njihovog odlaska američki kolege raspitivali su se o dojmovima. Jedan od Sovjeta na to je odgovorio - nakon što smo čitali vaše novine i gledali vaše informativne emisije po cijele dane, došli smo do zaključka kako svi važni i veliki mediji u SAD-u o svim velikim i važnim političkim i ekonomskim pitanjima imaju identično mišljenje. Recite nam kako vam to polazi za rukom? Kod nas se takve rezultate medijskog jednoumlja ne uspijeva postići usprkos gulazima i drugim metodama 'poslušnosti', rekli su iznenađeni Rusi.

Desetljećima nakon toga situacija se očito nije mnogo promijenila, barem ne na bolje. Šarenilo je postalo sveprisutno, infotainment, militainment i svi ostali hibridni oblici 'izvještavanja' su tu, ali radi se samo o fasadi koja očito ima što za prikriti. Činjenica je da se vlasništvo medijskog prostora, a time i 'dozvoljenih' tema, počelo smanjivati te je u samo dvadesetak godina nekolicina vrlo moćnih korporacija pokupovala većinske udjele u svim velikim 'mainstream' medijima koji, realno gledajući, oblikuju stvarnost u kojoj javnost živi, radi i, što je najbitnije, ne postavlja prava pitanja. To isprve možda može zvučati 'nategnutom' tezom, ali uzme li se u obzir da se radi o činjenicama koje bilo tko može provjeriti, problematika slobode medija i promišljanja, ali i sam pojam slobode, postaje očit i velik.

Reklame RT-a, za kojima se po Velikoj Britaniji okreću brojne glave, provokativne su, ali prikazuju priču s dvije suprotne strane. Kako sami kažu u toj agenciji - mi postavljamo pitanja i potičemo gledatelje i čitatelje da to rade i sami jer se uravnotežena procjena situacije može doseći samo boljom informiranošću. Izazivanjem i propitkivanjem opće prihvaćenog pogleda na aktualna događanja RT otkriva stranu informacije odnosno vijesti koju javnost najčešće nema prilike vidjeti jer, kako kažu - što više pitanja postavljate, to više spoznajete.

No, najbolje je pogledati reklame i napraviti ono što je bio njihov smisao, a 'cenzura' ga je očito željela i, barem nakratko, uspjela spriječiti - postaviti si prava pitanja.

Treba li strah od neutvrđene moguće prijetnje skrenuti pozornost svijeta s njegovog najvećeg nuklearnog arsenala?

Ako je terorizam definiran kao nasilje nad civilima, kako civili u današnjim ratnim zonama prepoznaju prijateljske snage?

Je li sposobnost manipulacije mišljenjem snažniji oblik kontrole od gole sile?

Treba li i smije li demokratski izabrana vlast pribjegavati nasilju kako bi kontrolirala izražavanje mišljenja na demonstracijama?

Je li priča o klimatskim promjenama upravo onakva kakvom ju se predstavlja ili podaci o njoj nisu pravilno prezentirani?

I zamislite, što bi bilo kad bi si sve više i više ljudi počelo postavljati ovakva i slična pitanja...