Željko Prstec i Varaždin

Gospodine Prstec,sredinom rujna predstavljate se s novom samostalnom izložbom u varaždinskjom HDLU-u. Izlažete Vaše likovne priloge koji su objavljeni u knjizi Željka Funde posvećene Varaždinu.

- Osim stalnog izlaganja mojih recentnih radova u Muzeju anđela u Varaždinu izlažem trenutno na Zagorskom salonu u Krapini, a izlagao sam i na godišnjoj izložbi HDLU u Zagrebu.

Već nekoliko godina pratim rad Željka Funde i zadivljen sam njegovom poezijom i drugim književnim formama.

Njegova poezija me inspirirala za nekoliko mojih slikarskih radova i instalacija. „Mjerkamo" se međusobno već nekoliko godina , a po njegovoj zamisli za novo izdanje stvarnosnih pjesama u prozi o Varaždinu bio sam mu „idealan" izbor za izradu ilustracija, crteža u tušu.

Varaždin je za Vas nepresušno vrelo motiva.

- Moj svijet kojeg želim zadiviti, osvojiti, spasiti je moj grad, Varaždin. Moje djelovanje u Varaždinu na području likovnosti moj je jedini mogući izbor.To je vjerojatno i razlog Željka Funde da me odabrao za ilustriranje ove male knjige formatom, a velike duhom. Osjetio je moju strast prema mojem gradu, moju metropolu koju ne bih mijenjao ni za koju drugu! Crtanje mojeg grada i njegovih ruina, njegove anđeosku ljepotu predstavlja mi radost, a ne prinudu

Crteži su vrlo zanimljivi,prepuni simbolike.

- Crteži ilustracija u ovoj knjizi su prilično „čvrsti", rađeni perom i kistom u tušu. Crtanje kistom, tušem počeo sam učiti prije dvadesetak godina u Kini zahvaljujući gostoljubivosti obitelji Merlin, koja je u to vrijeme živjela u Pekingu.

Zanimljivo je kod crtanja kistom,... ruka mora biti slobodna u potezu, a opet uz veliku samokontrolu.

Neki od crteža su neka vrsta subverzije, bacanje pred oči gledatelja (čitatelja) ne samo sjetne razglednice grada, već grada koji gradi svoju ljepotu u rastakanju proteklih sjajnih vremena.

Na Vašim slikama nalaze se brojne varaždinske arhitektonske,povijesne dragocjenosti. Kada usporedite Varaždin s gradom Vašeg djetinjstva i danas,postoje li razlike?

- U knjizi „Tragom Božjih poslanika" Ibrahim Kajan napisao je , „od veličanstvenih građevina jedino su veličanstvenije njihove ruine..."

Grada kakvog ja pamtim iz svojeg djetinjstva više nema. Grad ne čine samo građevine, arhitektura, grad čine ljudi, gospođa u knjižnici, biljeterka u kazalištu, glumci, glazbenici, slikari, pjesnici,huncmuti, klošari, majstori raznih vrsta, kumice s placa, prijatelji, ...Mnogih od njih više nema na pozornici Grada. Nema više konjskih zaprega, snijega, ni zvonjave zvončića s konjskih saonica ni pare iz konjskih nozdrva...Nema mi roditelja, brata,...Milkovića, Stančića, Grgevčića, Lipljina, Večeka, Senečića ni Mani, Merkaša, Šarlija... Ivača, nema Profesora, Joje, Drageca,Lucifera,Rojca, Čilea,malog Joea s vrećicom prašnjavih knjiga,...

No, zadivljen sam obnovom varaždinske sinagoge, s kojom se vraća sjaj kozmopolitizma Grada. Vratio se dragi kamen u krunu slobodnog kraljevskog grada koji je nedostajao! Stvara se novi svijet koji se rađa na ruinama proteklih vremena, iskri ljepotom i radošću,... daje mi nadu, nije sve bilo uzalud.

Muzej anđela funkcionira još uvijek.

- Muzej anđela nastao je iz sanjarenja i mojeg 52 godine slikarskog stvaralaštva. Moji prvi anđeli nastali su iscrtavanjem u strukturi ručno rađenog akvarelnog papira. U moje slikarstvo došli su iznenada i nenajavljeno ima tome već i preko 35 godina i ostali sve do dana današnjeg. Danas nadahnuće nalazim u raznim vrstama podloga i tehnika. Često svoja slikarska nadahnuća pronalazim na odbačenim predmetima u kojima još uvijek struji dobri duh proteklih vremena...

Na žalost Muzej se nalazi u jednoj prekrasnoj staroj kući nadomak Staroga grada koja nije u mojem vlasništvu i vrlo vjerojatno uskoro postajemo beskućnici. Ipak priča o „gradu u kojem spavaju anđeli" (moj copyright) ima u sebi toliko ljepote i snage i uvjeren sam da će i dalje živjeti bez obzira na fizičku postojanost građevine ili mene samoga!

Imao sam veliku sreću da je moj rad zapazio daleke 1983. godine veliki likovni znalac Vladimir Maleković, što je bilo presudno da slikarstvo postane moj životni odabir. Danas imam veliku podršku Jadranke Pintarić, Miroslava Klemma i mnogih ljubitelja mojeg rada....

Muzej anđela nakon deset godina djelovanja je mali theatar čuda u kojem se odvija već deseti put Natječaj za kratku priču, koncerti, predstave, radionice za djecu i odrasle...

Moja cijela obitelj radi za Muzej anđela, a moja strast za radom i želja za novim spoznajama u suradnji s njima, moja je svakodnevna borba... pa sve dok ide!