Zašto se ne sjećamo ranog djetinjstva?

Sjećate li se trenutaka dok ste kao beba puzali po podu kuće i otkrivali novi svijet? Skoro nitko nema  sjećanja iz vrlo ranog djetinjstva, no ne iz razloga što bebe ne mogu skladištiti informacije, već zato što njihov mozak drugačije procesuira i sprema podražaje iz okoline koji postaju uspomene.

Iako djeca imaju sjećanje na opće činjenice, poput tko su im roditelji i da moraju reći "molim" i "hvala",  klincima između dvije i četiri godine nedostaje tzv. epizodično pamćenje, odnosno sjećanje na pojedinosti događaja u kojima su sami sudjelovali.  

Kod odraslih ljudi su sjećanja uskladištena na nekoliko mjesta u moždanoj kori, a hipokampus ima zadatak da ih objedini u smislenu cjelinu.

"Ako moždanu koru zamislite kao cvjetnjak, onda vam je glava prekrivena cvijećem. Hipokampus, koji se nalazi u središnjem dijelu mozga, bere to cvijeće i uredno ga veže u buket", kaže dr. Patricia Bauer sa sveučilišta Emory. Taj buket cvijeća je sjećanje - neuronska veza između dijelova moga u kojima su sjećanja uskladištena.

Kod male djece taj proces ne funkcionira kako treba jer njihov mozak odbacuje nepotrebno kompleksno pamćenje koje ga ometa u učenju kako svijet ustvari funkcionira.

"Primarni cilj prve dvije godine života je prikupljanje semantičkog znanja, a iz tog gledišta epizodično pamćenje je samo smetnja", kaže dr. Nora Newcombe, psihologinja sa sveučilišta Temple.