Zapadni Balkan i EU: Neizvršene obaveze, neispunjena obećanja

Kada je prije pet godina započelo legislativno razdoblje sadašnjeg saziva Europskog parlamenta, koje se upravo ovih dana okončava, činilo se da regija Zapadnog Balkana nakon višegodišnjeg zapostavljanja ponovo dolazi na listu prioriteta Europske unije. Na poziv njemačke kancelarke Angele Merkel, koja se tada nalazila na vrhuncu svoje političke moći i općenito bila smatrana najmoćnijom ženom svijeta, 24. kolovoza 2014. je u Berlinu održana prva konferencija u okviru tzv. "Zapadnobalkanskog procesa", koji se otada kolokvijalno naziva i "Berlinskim procesom".

Na konferenciji je uz osam zemalja članica EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Italija, Austrija, Poljska, Slovenija i Hrvatska) sudjelovalo i šest zemalja iz regije (Albanija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Makedonija, Srbija, Crna Gora), te predstavnik Europske komisije. Cilj je bio da se s jedne strane pruži podrška nastojanjima zapadnobalkanskih zemalja u njihovim nastojanjima ka članstvu u EU, a s druge strane da se potakne uža međusobna regionalna suradnja tih zemalja.

No istovremeno je s tim vrlo obećavajućim signalom iz Bruxellesa je u zemlje regije odaslana i jedna sasvim drugačija poruka: tada novoizabrani predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker je nedvosmisleno dao do znanja da za vrijeme trajanja njegovog petogodišnjeg mandata neće biti daljnjeg proširenja Unije.

Berlinski proces - paralelna cesta

Za Tonina Piculu, ranijeg hrvatskog minsitra vanjskih poslova, i tada zastupnika u Europskom parlamentu iz redova Socijaldemokratske partije Hrvatske (SDP), Berlinski proces je od početka djelovao kao neka vrsta Plana B za zemlje Zapadnog Balkana. "Već tada se moglo naslutiti da će pristupanje Zapadnog Balkana kao posljednje velike cjeline u Europsku uniju biti odgođeno za duže vrijeme pa je Berlinski proces bio alternativa koja je trebala pomoći višem stupnju unutrašnje uređenosti tih zemalja i kvalitetnijih međusobnih odnosa", kaže Picula u razgovoru za DW.

On navodi da je već prije pet godina pojam "proširenje" bio kontaminiran i u zemljama EU-a je bilo malo onih koji su tako nešto podržavali. Stoga je umjestog klasičnog puta pregovora o članstvu, zemljama Zapadnog Balkana ponuđen Berlinski proces kao "paralelna cesta". "Ni tada, a tako je i danas, proširenje gotovo nigdje nije zastupljeno kao dio izbornog programa relevantnih političkih stranaka unutar EU-a", naglašava Picula. To je, međutim, vrlo kratkovidno, uvjeren je ovaj europski zastupnik, jer je "Europska unija još uvijek otvoren projekt" koji ne može biti upotpunjen kao projekt mira i prosperiteta za sve dokle god "zapadni Balkan kao jedna od ključnih regija za funkcioniranje EU-a i mira na kontinentu ostaje izvan toga".

Pritom je važno naglasiti, napominje Picula, da je to prije svega pitanje političke volje. Kada se radi o ekonomiji, tu su prije svega u igri zakoni malih brojeva. "Ukupna međusobna razmjena zemalja regije je manja od brutto-proizvoda grupacije Mercedes-Benz", kaže Picula i konstatira da se EU s tom vrstom izazova lakše nosi. No "zapadni Balkan je prije svega politički izazov", a tu Unija zbog svoje strukture ima znatno veće probleme.

Razočarani partneri

Od početka je perspektiva primanja zemalja zapadnog Balkana u članstvo bila zamišljena kao partnerski odnos dviju strana, kaže u razgovoru za DW Igor Šoltes, slovenski zastupnik u Europskom parlamentu u Klubu zastupnika Zelenih i izvjestitelj EP-a za Kosovo. Od zemalja zapadnog Balkana se očekivalo da obave svoj dio posla, "a to se prije svega odnosi na teme kao što su vladavina prava, sloboda medija i izražavanja mišljenja, borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala, uspostave nezavisnosti pravosuđa, provođenja ekonomskih reformi." Tu te zemlje nisu učinile dovoljno, to se vidi s jedne strane u redovnim godišnjim izvještajima EP-a o napretku pojedinih zemalja. S druge strane to je vidljivo "i u osjećaju koji imaju mladi u tim zemljama", napominje Šoltes. "Oni napuštaju te zemlje, svoju budućnost traže izvan regije - i to bi morao biti veliki znak za uzbunu. Odlazak mladih, obrazovanih ljudi predstavlja veliku opasnost za budućnost tih zemalja."

S druge strane, međutim, ni Europska unija se nije uvijek pridržavala svojih obećanja. "Tu je, naravno, slučaj odgođene vizne liberalizacije za Kosovo, mada su tehnički uvjeti ispunjeni, a pitanje je i što će se dogoditi sa Sjevernom Makedonijom." Šoltes napominje da je velik korak bio napravljen normalizacijom odnosa sa susjednim državama, uključujući i promjenu imena, ali obećanje da će sada konačno početi ti tako dugo čekani pregovori nije ostvareno. "To je jako zabrinjavajuće", kaže Šoltes. "Svi partneri moraju poštovati obaveze koje su prihvatili."

Za poznavatelje odnosa unutar EU-a je jasno da se tu radi o vrlo kompleksnoj tvorevini i da Komisija, Europski parlament i Europsko vijeće ne vuku uvijek u istom smjeru. A i nemaju sve države uvijek istu poziciju, recimo kada je riječ o daljnjem proširenju. No u zemljama Zapadnog Balkana se ta razjedinjenost često ne vidi, "ljudi tamo ne razlikuju pojedine institucije, oni vide EU kao cjelinu", kaže Šoltes, a to onda dovodi do razočarenja. A uza sve to je Unija trenutno "suočena s izazovom nacionalizma i populizma" i uglavnom je trenutno zabavljena sama sobom.

U nastali vakuum ulaze drugi

Jedna od posljedica je i da onda na područje zapadnog Balkana, na kojem EU ostavlja prazan prostor, dolaze drugi akteri svjetske politike poput Rusije, Kine ili Turske, kaže Andrej Kovačev, bugarski zamjenik predsjednika demokršćanskog Kluba zastupnika u Europskom parlamentu. "I taj utjecaj drugih aktera je vrlo zabrinjavajuć." To je upravo i bio jedan od razloga zbog čega je Bugarska, za vrijeme predsjedavanja EU-om pitanje europske integracije stavila u središte pažnje. Kovačev naglašava kako se tu radi o dugotrajnom procesu, ali u razgovoru za DW napominje da "Europska unija mora što više svojih programa već sada otvoriti za zemlje Zapadnog Balkana." Jedan od primjera je program za obrazovanje mladih Erasmus.

Neki važni infrastrukturni projekti se već realiziraju, poput cestovnog koridora broj osam, između Crnog i Jadranskog mora, ili koridora broj 10 koji će Srbiju povezati sa zapadnom Europom, i to treba proširiti, kaže Kovačev. Istovremeno je važno poboljšati komunikaciju. "Mi moramo ljudima jasno pokazati da EU za njih puno čine, a ne na primjer Rusija. Šteta je da su u Srbiji ljudi uvjereni kako im Rusija jako pomaže, iako brojke pokazuju nešto sasvim drugo, da europski porezni obveznici investiraju u Srbiju."

Zbog toga poruka Europske unije zemljama zapadnog Balkana mora biti jasna, smatra Kovačev: "Vi niste zaboravljeni, vi niste napušteni!" Zbog toga bi proces otvaranja pregovora sa svim zemljama regije trebao što prije biti započeti, tu naravno i EU mora izvršiti svoja obećanja, naglašava bugarski zastupnik. U tome bi posebno važnu ulogu mogla imati Njemačka, jer ona ima u regiji vrlo pozitivan imidž, ljudi imaju povjerenje u nju, smatra Kovačev. "Na Zapadnom Balkanu Njemačka se vidi kao motor europske integracije, kao zemlja koja će doprinijeti ujedinjenju cijelog kontinenta u slobodi", kaže bugarski zastupnik u Europskom parlamentu Andrej Kovačev.