Zanimljiva i izazovna kombinacija autoportreta i akta

Ivan Branko Imrović istaknuti je suvremeni hrvatski likovni umjetnik, donedavni profesor na zagrebačkoj Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn, autor respektabilnog opusa crteža, slika i skulptura, čest izlagač na brojnim izložbama, neumorno stvara i dalje u svom tihom atelijeru na istoku grada, kontinuirano tragajući i istražujući.

Osobitost u njegovom kompleksnom opusu jest niz ciklusa uvezanih u jedno skladno povezano tijelo djelo, mnoštvo crteža, Crtačev dnevnik.

Naravno, ponajprije dnevnik uvijek služi bilježenju osobnih, intimnih pomaka, događaja, misli, riječi, opaženih detalja, osjećaja.

Čovjek se jednostavno ugrađuje u vlastiti dnevnik, tu je najslobodniji, posve otvoren, iskren, tu je trag o njemu istinitom, pravom, nepatvorenom.

Imrović je na posebno zanimljiv ali i izazovan način složio niz svojih sjajnih portreta s izrazito uočljivim pogledom koji prodire kroz gledatelja, povezao s lepezom suptilnih, sugestivnih aktova, vrlo odmjerenih. Aktovi su tek naznačeni, gotovo su prozirni, fluidni, zamišljajući i daleki, nedosezljivi, nestvarni.

Što je posebnost trenutka života u Crtačevom dnevniku Ivana Branka Imrovića, oštar pogled koji izvire s autoportreta ili zanosni obris naga tijela?

Ili su pak oni poput Janusa, više lica istoga života, iste stvarnosti, pogled i želja, misao i tjelesno prisustvo?

Izvrsna i poticajna autorska kombinacija dva elementa jednoga dnevnika Ivana Branka Imrovića, bliska povezanost dva trenutka, dvije misli, dva prostora, a opet sve u jednom.

I ovim ciklusom Crtačeva dnevnika Ivan Branko Imrović pokazuje svoju vrhunsku crtačku vještinu i izrazitu nadahnutost.