Heroj našeg vremena

Ima tome već dobrih deset godina: nakon koncerta Majki, vaš novinar pošao je na dogovoreni razgovor s Goranom Baretom. U hodniku ispred svlačionice bilo je toliko hladno da se iz pjevačevih ramena dizala para, a uz nas nekoliko piskarala i fotoreportera zalijepio se jedan od opakijih groupie komada tog vremena. ‘Ej, ‘oćete me ufurat’ kod ovog frajera? Mislim, ja sam s njim radila intervju za magazin mog strica, al’ ne znam jel’ me se sjeća’, zamolila je ljepojka nas bijedne novinare, koji smo nažalost uglavnom bili pošteđeni sličnih napada. U svakom slučaju, udovoljili smo njezinoj želji jer nas je razonodila činjenica da smo kolege i da Bareta naziva ‘frajerom’.

Čim smo došli do pjevača, kolegica je odmah izrazila stanovitu tjelesnu agresiju prema njemu, na što se ovaj okrenuo nama jadnicima, zapitavši nas u povjerenju, kao da se poznajemo jedno 46 godina, onim svojim dobro poznatim bosansko-hali-gali-halidovskim-slavonskim izgovorom: ‘Ma dobro, mislim, ‘ko je ova? Uopće ne znam ‘ko je ova i šta ‘oće?...’Oće l’ mi ne’ko reć’ kud ova spada?’

Tako je jedan od opakijih groupie komada izvisio kod Bareta, a mi jadnici dobili odličan intervju, u kojem je, sve onako zaplićući jezikom, Bare osim ostalog iznio nekoliko lucidnih misli o tadašnjim društvenim zbivanjima. Smatrali smo ga tada naivcem jer se nije okoristio raskošnom ponudom. Mislili smo: OK, čovjek živi svoja uvjerenja, ali što bi mu falilo da se malo zabavio s jednom starletom? Bilo je to vrijeme kada je celebrity scena u Hrvata bila u povojima, ali ovako vrckavih djevojčuraka nikad nije nedostajalo.

Ova bezazlena anegdota pokazala nam je da svemoćne zvijezde glossy magazina nisu baš toliko uspješne kod svih na koje se okomljuju, a sjećanja na događaj navrla su vašem kroničaru kada je pročitao Baretov dnevnik koji je prošle subote objavljen u Jutarnjem: ‘Muzičar sam. Nisam političar. Imam dovoljno fanova koji me vole baš zato. Ne želim svirati za korporacije niti za reklamne kuće, pa makar živio s pet lipa u džepu.’

Pisao je ovako Bare u dnevniku, a njegove riječi su ponekom nesretniku donijele pravi melem na ranu, i to u ovo doba kada je svatko i sve na prodaju, kada se umjetnici natječu tko će se prvi uvaliti političarima ili korporacijama. Rolling Stones, The Who i Bob Dylan odavno su prodali svoje najbolje pjesme bankama i automobilskoj industriji. Menadžeri tvrtki su hladno procijenili da će ciljana publika u zrelim godinama emocionalno reagirati na znamenite napjeve i zbog njih kupiti njihove proizvode, koji su počesto izvan svih ekoloških, zdravstvenih i etičkih standarda. No koga je to zapravo briga?

Jedini legendarni sastav iz 60-ih godina koji nećemo čuti u reklamama je The Doors, i to zato jer klavijaturist Ray Manzarek odbija staviti potpis na ugovore za snimanje reklama. Po njegovom mišljenju, ionako od tantijema zarađuje bogatstvo, pa mu još nekoliko milijuna u životu ne znači ništa. Ništa bolje nije ni u domaćoj pop-rock glazbi koja egzistira isključivo zahvaljujući nastupima na korporativnim zabavama, sponzorstvima ili tome da mlađahni pjevači glume rokere i istovremeno rade u odvjetničkim kancelarijama.

Da sve bude šašavije, to se još u medijima gura kao fantastična stvar ili kao poluzanimljivi public relations. Ostarjeli pankeri koji nastupaju za Microsoft, bendovi na korporativnim jaslama, reperi koji pjevaju ode bankovnim kreditima, sve to nema nikakve veze s duhom umjetnosti, duhom vremena, niti s famoznim duhom rock’n’rolla ili hip-hopa kakav je nekad bio.

‘Razni menadžeri nudili su mi novca koliko želim da im prodam koji tekst, ali odbijao sam ih glatko kao što nož prolazi kroz putar.’ Goran Bare
15. veljače 2008. godine.Zato je Bare heroj našeg vremena, čovjek koji nakon kratkotrajnih iskustava odbija ponovno zapjevati političkim strankama, lik kojemu možete oprostiti čak i činjenicu da se povremeno popne na pozornicu s Gibonnijem, tom hodajućom korporativnom reklamom na čijem se sarajevskom koncertu dijelila - perilica za rublje. Problem je estradnih sponzoruša tu probio estetsku granicu, koja je čak i poželjna, jer će ponekom ‘slijepcu’ otvoriti oči. Koliko god nečija glazba bila ‘tralala’ i društveno benevolentna, još uvijek ju je moguće upakirati tako da ne bude baš vizualno vulgarna, pa time postaje još rafiniranije prevarantska. Na tome rade čitave vojske kreativnih stručnjaka kojima je posao pretvoriti ekonomske poruke u navodno umjetničke izričaje ili u plodove navodne autentične kulture mladih.

Cijeli naraštaj navodnih hrvatskih rokera danas se bez problema odaziva na razgovore u šarenim revijama, na pozive za gostovanja u sitcomima, kroz koje se pere novac poreznih obveznika, u tupaste emisije kao što su ‘Genijalci’ gdje im je glavna fora razmjena poluretardiranih štoseva s Majom Šuput. Stoga nemamo ideološku tenziju između subverzivne kulture i mainstreama, osim u ovako rijetkim slučajevima, kao što je Baretov.

Vrijeme je kada samo istinski marginalci govore istinu, jer ni intelektualna elita mahom nema odgovora na strujanja u društvu, kao što je nije imala ni u vrijeme komunizma, ni u doba zahuktalog nacionalizma.

Još jedan umjetnik-heroj našeg vremena zato je Siniša Labrović, nezaposleni profesor iz Sinja, koji je prije dvije godine upriličio vlastito Big Brother natjecanje s dvanaest živih ovaca na internetu. Kako bi ovce ispadale iz konkurencije, odlazile su na klanje, što se pak nije dopalo zaštitarima životinja. Njegov se novi performans sastoji od guslačke izvedbe cijelog broja Glorije, uključujući i pripadajuće reklame. Siniša Labrović pravi se jako  naivnim u javnim nastupima: tako dolazi do šire publike, pa je time njegova poruka još subverzivnija. Sve je jasno: on se izruguje pseudointelektualnoj eliti koja se uvalila u tzv. kreativne industrije pa intenzivno prodaje maglu neukom i polupismenom puku. Cinična je to situacija u kojoj mladi kreativci, naposljetku, pritisnuti zahtjevima okrutnog tržišta, nehumanim radnim vremenom i stresom, sami nastradaju, ali što se može, dobili su što su tražili.

Vrijeme je pankera i rokera koji su smiješne marionete na koncima korporativnog kapitalizma, vrijeme je nevladinih udruga koje govore japijevskim jezikom, vrijeme je umjetnika koji će se rado okoristiti novcem zaklada koje su primjerice osnovane od proizvođača cigareta, čitaj: od industrije smrti.

Petar Glodić je nezavisni novinar.
Komentar ne odražava nužno stavove redakcije.
Metro Express podržava različita gledišta.