Bolje vrabac u čarapi nego golub na grani

Baš je sjajan ovaj kapitalizam, mislio je gospodin R dok je na internetu protekle dvije godine pratio vrtoglavi rast burzovnog indeksa. Već prvog mjeseca nakon kupnje udjela u dva investicijska fonda stranih banaka, gdje je položio 150.000 kuna naslijeđenih od preminule bake, njegov je udio narastao za sedamstotinjak eura. Rast se nastavio, pa je negdje oko 15. listopada prošle godine računao na prihod koji je dosezao 50 posto uloženog novca. ‘Mislim, gdje ćeš danas naći investiciju koja se isplaćuje ovakvim tempom’, govorio je ushićeno svojim prijateljima. Hvastao se svojim financijskim dostignućima građanin R po kafićima, shvaćajući da je jedan od rijetkih sretnika koji je imao nešto za položiti u fondove.

 Dapače, u krugu ljudi s kojima se druži i radi bio je daleko najimućniji - nije se ženio, jer, zaboga, ima još vremena za njegovu zlatnu muževnu dob od trideset pet ljeta. Ne plaća ni stan ni hranu, jer ima smještaj kod roditelja umirovljenika. Plaća mu iznosi nekih bijednih tri i pol tisuće kuna, pa ga iznenađuju javne statistike o tome da je prosječni osobni mjesečni dohodak već narastao do 4.700 kuna. On, naime, ne poznaje baš nikoga tko ima toliku plaću, niti poznaje bilo koga tko poznaje nekoga drugoga koji bi se mogao podičiti takvim prosjekom. Doduše, čuo je da nećak njegovog kolege radi u jednoj tvrtki za reklamiranje, gdje plaće raznih account menadžera dosežu navodno do 12.000 kuna, ali u to nimalo nije vjerovao.

All-time high, IPO, optimizam ulagača...

Kako znati da je krivulja na vrhuncu? Zašto se pad vrijednosti dionica naziva ‘korekcijom’? Jer u radničkoj četvrti gdje on živi, ljudi se vucaraju s plastičnim vrećicama u rukama od ranog jutra, glumeći kako imaju nekog posla, iako većina njih nikakvog posla zapravo nema. Oni koji rade, poput našeg junaka, mogu biti sretni ako na kraju mjeseca uopće dobiju kakvu-takvu crkavicu, pa po klasičnom domaćem receptu preživljavaju kako god znaju i umiju. E, tu je gospodin R preveslao sve ostale. Ispočetka je mjesecima proučavao te investicijske fondove, maštajući o vrtoglavim dobicima, ali tada još u njih nije imao što uložiti. Onda je preminula baka, koja ga je potpuno šokirala svojom oporukom. Umrla je u staračkom domu, ostavivši mu pravo bogatstvo od 150.000 kuna, tako da je građanin R proveo nekoliko mjeseci perući savjest: ‘No dobro, ipak sam ju posjećivao svakih šest mjeseci, osim toga, ljudi u domovima umirovljenika imaju razne zabavne sadržaje, nije njima tako dosadno, pa čak malo i očijukaju između sebe, možda i nešto više, ne mora biti strašno živjeti i umrijeti u takvoj ustanovi’, uvjeravao je u nevjerojatno sam sebe.

Nakon toga, vrebao je povoljan trenutak za ulaganje novca, gutajući investicijske publikacije koje pružaju razne savjete nesretnicima dok sretnicima oni nisu ni potrebni.
Informirao se da postoje dionički, mješoviti, obveznički i novčani fondovi, ali zapravo su ga od početka zanimali samo oni prvi, jer su se njihove krivulje rasta podizale do neba.

Reklame dioničkih investicijskih fondova su ‘vrištale’. Prosječni godišnji prinos 35 posto od osnivanja, u prošloj je godini 55 posto! Akcija: bez ulazne naknade narednih mjesec dana! Naš fond ima najveći prinos i osvojio je zlatnu kolajnu za najbolji fond u državi  2005. godine! Uz svaku je reklamu stajao zgodan grafikon, čvrst, konstantnog rasta, potentan poput mladića u sedamnaestoj godini.

Doduše, na kraju je svakog oglasa sitnim slovima pisalo da dosadašnji prinosi ne jamče jednake prihode u budućnosti, ali koga je to zapravo bilo briga, kada se obećavao rast gospodarstva i kada su prosječne plaće rasle - dok su strane banke i dalje dolazile u našu perspektivnu državu, koja je postajala sve sigurniji kandidat za pristupanje Europskoj uniji. Nakon što je novac položio u fondove, zgazio je gubitnike i uvrstio se na sunčanu stranu tranzicije. Među rijetke sretnike.

Mozak mu je okupirala nova financijska ovisnost, upijao je izraze iz tiska i s internetskih portala: all-time high, IPO, optimizam ulagača, investicijska slagalica.... Jedino mu nikada nije bilo jasno zašto se pad vrijednosti dionica naziva ‘korekcijom’ kada je to, ako njega pitate, zapravo katastrofa ili obična pušiona.

Upravo to se počelo događati krajem prošle godine, kada se naglo ispuhao balon njegovog investicijskog portfolija. Grafikoni su odjednom krenuli prema dolje. To je samo prolazna kriza, uvjeravali su jedni stručnjaci dok su drugi, te dežurne financijske narikače, prognozirali baš ovakav nesretan rasplet za mnoge tranzicijske sanjare. Tako mu je postotak zarade počeo naglo opadati, pa je virtualni dobitak gospodina R već bio prepolovljen. Mediji su navalili s vijestima o inflaciji, poskupljenjima, krizi na Kosovu koja nema baš nikakve veze s nama, pa onda nekakvom krizom drugorazrednih hipotekarnih kredita u Sjedinjenim Državama, koja još manje ima veze s nama. Indeks je nastavio strmoglavljenje, opasno se približivši nestanku svega onoga što je bilo zarađeno u protekle tri godine.

Noćna mora - krivulje burzovnih indeksa

Građanin R histerično je navalio na čitanje svih mogućih analiza, ali novac još nije podizao jer, zaboga, uložio je dugoročno, što stručnjaci i preporučuju. Ipak, u primozgu su ga kopkale vječne dileme svih investitora: kako znati da je krivulja na vrhuncu? Kada će početi padati vrijednost uloga? Koji je najbolji trenutak za izvlačenje novca iz fondova? Što je bitak i prapočelo kozmosa, sanjaju li androidi električne ovce...? 

Noćima je sanjao krivulje burzovnih indeksa i svoju baku, koju je posjećivao svakih šest mjeseci u staračkom domu, a ona mu je nezasluženo omogućila da se u domaćim okvirima obogati, pa da opet zamalo ostane bez naglo stečenog bogatstva.

Na kraju nije bilo druge do one narodne: bolje vrabac u ruci nego golub na grani. Podigao je svoj novac koji se taman nekako ‘stisnuo u pranju’ natrag do onih 150.000 kuna, koje je imao i na početku. Ha, tješio se, još je mogao nasanjkati sam sebe kao oni naivci koji su podigli kredite da bi kupili dionice, ali ipak je odolio tom iskušenju.

Možda se naposljetku dogodi i čudnovati oporavak burzovnog indeksa, ali gospodina R više nije bilo briga. Stavio je svojih 150.000 kuna u čarapicu, shvativši kako je zapravo sretan, jer njegovi susjedi i kolege s posla nemaju ni to. Štoviše, imaju čarapu bez dna, u kojoj su mnogi dugovi i pusti krediti, kroz čiju rupetinu cure njihovi snovi o boljem životu.