Wwooferi - ekološki nomadi u modernoj Europi

Sue Coopard je 1971. godine radila kao sekretarica u Londonu, uživajući u svim blagodatima koje nudi gradski život. No, njeno odrastanje na farmi ostavilo je dubokog traga i nedostaju joj priroda, farma, seosko okruženje. Pada joj na pamet da bi mogla ponuditi radnu ispomoć farmerima, koji bi je zauzvrat možda onda pustili da par dana besplatno boravi s njima na farmi. Čini se malo neobično, no zašto ne?

Preko prijatelja dolazi u kontakt s biodinamičkom farmom Emerson Collegea u Sussexu čiji vlasnici, mada skeptični, pristaju na ideju. Sue postavlja oglas u lokalni oglasnik tražeći ljude koji bi joj se pridružili na radnom vikendu na farmi, čak petnaestero se javlja, a dvoje odlaze sa Sue u Sussex. Na kraju vikenda svi koji su sudjelovali u ovom mini eksperimentu slažu se oko jednog - iskustvo je bilo odlično i rado bi ga ponovili! I tako je krenulo - Sue je potom osnovala organizaciju nazvanu Working Weekend on Organic Farms koja je omogućavala ljudima iz gradova da na kratko vrijeme iskuse život na farmi, a vlasnicima farmi da u zamjenu za smještaj i hranu dobiju besplatnu, i više nego potrebnu pomoć.

Trideset i nešto godina poslije WWOOF se proširio diljem svijeta, organizacije postoje u preko 40 zemalja, broj poklonika je eksponencijalno narastao, a iako je kratica ostala ista, pokret djeluje pod novim imenom - Worlwide Opportunities on Organic Farms (Mogućnosti na organskim farmama diljem svijeta).

Moj susret s konceptom WWOOFinga započeo je sasvim slučajno, zapravo se više ni ne sjećam točno što sam tražila po internetu kada sam naišla na stranicu WWOOF-a, no u svakom slučaju - tu je bila. Zadubila sam se u proučavanje otkrivenog, a moje oduševljenje je sa svakim pročitanim slovom sve više i više raslo. Čak me i sama kratica oduševila svojim zvučanjem poput psećeg laveža na engleskom - vuf, vuf, vufing! Samo nekoliko minuta nakon početnog upoznavanja s WWOOF-ingom znala sam da moram isprobati takav način upoznavanja nove zemlje. A kao velikom zaljubljeniku u Francusku, destinacija se nametnula sama po sebi. S globalnog sitea produžila sam do francuskog i krenula u detaljnije otkrivanje.

Sama ideja WWOOFinga svodi se na sljedeće: u zamjenu za 4-6 sati rada dnevno WWOOF-er dobiva mjesto za spavanje i tri (ili više) obroka dnevno, kao i priliku da se na licu mjesta upozna s načinom na koji funkcionira organska poljoprivreda. Organizacija je prvenstveno namijenjena onima koji žele naučiti više o organskoj poljoprivredi bez obzira na njihovu prethodnu razinu znanja. A ovisno o interesima, svatko bez sumnje može pronaći nešto za sebe. Naime, samo u Francuskoj postoji više od 400 farmi gdje se možete prijaviti, a među njima ima svakakvih - od onih koje se bave uzgojem stoke za meso, proizvodnjom sira, vina, povrća, voća do onih kojima je glavni izvor prihoda proizvodnja meda i pčelinjih proizvoda.

Nakon što sam na račun francuskog WWOOF-a uplatila nešto manje od 150 kuna (i to su svi troškovi što se WWOOFinga u određenoj zemlji tiče), dobila sam uvid u kompletan popis farmi sa sažetim opisima te kontakt podacima. Sastavila sam kratki mail u kojem objašnjavam tko sam, što želim i zašto to želim i odaslala ga na nekoliko farmi koje su me najviše zainteresirale zbog pozicije, načina funkcioniranja i sl. I potom sam čekala. Prvih nekoliko dana nisam dobila puno odgovora, a i neki koje sam dobila odgovorili su da su nažalost već popunjeni za termin koji je meni odgovarao.

Obeshrabrena, odlučila sam prekršiti jedno od pravila francuskog WWOOF-a da se javljam samo na 4-5 farmi istovremeno i odaslala sam svoj mail na još desetak farmi. Sljedećih nekoliko dana situacija se potpuno okrenula - mailovi su stizali u sve većem broju, a većina njih pozivala me na svoju farmu. Sada je preostalo samo da između njih odaberem onu jednu na koju ću zaista i otići.

Krajnja odluka, nakon nekoliko izmijenjenih mailova, pala je na imanje Balza u Bessieresu blizu Saint Sulpica, nekih pola sata vožnje udaljenom od Toulousea, gdje će mi domaćin biti obitelj Cambianica, Berangere, Jean-Fred i njihovo dvoje djece. Nekoliko tjedana, jedan let, dva busa, nekoliko dana u Provansi i tri vlaka poslije, u večernjim satima stižem na svoje odredište. Odmah se sjedam za stol sa svojim domaćinima i njihovim gostima i večeram odličnu hranu. Pri kraju večere napokon iz polja  stiže i moja „mentorica" Berangere, vrlo sitna, ali fizička jaka žena od 37 godina koja je prije dvije godine svoj posao u Parizu u dječjem časopisu zamijenila za dugotrajne sate rada u polju na uzgoju organskog voća i povrća. Odlično!

Osvaja me od praktički prvog trenutka, a sa svakim novim danom prerasta u moju sve veću inspiraciju. Da se razumijemo, bez obzira na cijeli women power pokret i ogromne pomake u emancipaciji žena, činjenica je da je posao u polju vrlo fizički zahtjevan, a žene su po prirodi slabije fizičke konstitucije. Iako se stvari mijenjaju u korist broja žena, u Francuskoj je ipak još uvijek više iznimka nego pravilo da žena vodi farmu.

U zahtjevnost rada uvjerila sam se već s prvim danom svoga rada u polju. Poslovi su bili vrlo raznoliki pa apsolutno nisam imala problema s monotonijom posla, no fizička zahtjevnost je zajednička gotovo svim poslovima. Branje povrća i voća (mahuna, patlidžana, tikvica, tikvi, pomidora, jagoda...), čupanje korova, pripremanje usjeva za sadnju, sađenje, te odabir i priprema plodova za prodaju ispunjavali su moje sate rada u polju. Oko podneva obično stajemo s radom, sjedamo se na travu u hlad oko sanduka koji glumi stol i s dubokim apetitom bacamo se na hranu - organsku, zdravu i toliko ukusnu da je svaki novi zalogaj gozba za sebe.

Ponekad radim pet sati, ponekad cijeli dan, no uz rad moje vrijeme je tako organizirano da imam i više nego dovoljno slobodnog vremena za upoznavanje kraja u kojem se nalazim. Dio mojeg rada odvija se u polju koje je udaljeno pet kilometara od Balze, a dio na Balzi gdje pripremam sjeme i mladice za sadnju u polje. Priprema sjemena je zadatak koji zahtijeva puno koncentracije, no u isto vrijeme djeluje vrlo opuštajuće i uživam u svakom novom sjemenu koje položim u njegovo privremeno stanište..

Svoje slobodne dane i sate provodim u obližnjim gradovima poput Albija (rodno mjesto Henri Toulouse-Lautreca) i Toulousea (koji je toliko osebujan grad da zahtijeva priču samo za sebe) i srednjovjekovnim gradićima kakvih u ovom kraju zaista ne manjka. Tjedan dana nakon mojeg dolaska na farmu, dolaze novi WWOOFeri - Alison i Aaron, mladi par iz Australije koji su na godinu dana napustili domovinu i uputili se na  poluradno proputovanju po svijetu.

S njima ću se puno družiti za vrijeme svojeg boravka na Balzi i otkrivati nova zanimljiva mjestašca u okolici, te još zanimljivije mjesne festivale, posebice nakon što moja obitelj otiđe na nekoliko dana na kampiranje,  a kuću u potpunosti s punim povjerenjem prepuste nama. Za vrijeme odsutnosti Berangere, moja je zadaća voditi i dodjeljivati radove u polju budući da sam najupućenija. Uz pomoć njenog oca, radnika Airbusa u mirovini, čija su specijalnost tehnički poslovi - popravci na stakleniku, postavljanje sustava navodnjavanja, vožnja traktora i slični poslovi, uspješno zamjenjujem Berangere dok je nema.

Dvije važne stvari koje su dodatno obilježile moj boravak u Francuskoj kao WWOOFera svakako su jezik i hrana. Kao srednje dobrom govorniku francuskog u prvim danima nije mi bilo jednostavno komunicirati, no sa svakim novim danom i svakim novim razgovorom moje rečenice bile su sve artikuliranije i brže, razgovori složeniji, a razumijevanje se proteglo čak i na dugačak monolog jednog prijatelja obitelji (koji je s obitelji doputovao iz Pariza na par dana) o složenom odnosu uzgajivača sjemena i poljoprivrednika. A hrana - eh hrana...

Zaista, bez pretjerivanja, nema tog zalogaja hrane koji sam stavila u usta, a da me nije u potpunosti ispunio užitkom. Hranimo se uglavnom plodovima iz polja, dakle povrćem i voćem iz organskog uzgoja - mahunama, tikvicama, patisson tikvama, fenomenalno hrskavom salatom, jajima od koka koje slobodno trčkaraju Balzom, dinjama i s puno puno rajčica. Svih šest vrsta rajčica koliko ih Berangere uzgaja - obične crvene u nekoliko vrsta, crne noir de Crime, zelene, velike žute ananas rajčice, male poivron, zelene. A te rajčice toliko su ukusne i jedemo ih u nevjerojatnim količinama na tisuće načina.

Jela ponekad priprema Berangere, ponekad njeni prijatelji koji joj dolaze u posjetu, ponekad Alison i Aaron, a ponekad i ja - što našu trpezu čini vrlo raznolikom jer unatoč istim namirnicama (sve namirnice su iz Berangerinog polja), svatko unosi dašak kuhinje iz podneblja iz kojeg dolazi. Večeri redovito provodimo u dugotrajnim druženjima uz odličnu hranu, još bolje vino i sireve.

Za moju posljednju večer na Balzi Berangerini roditelji priređuju večeru u svojoj kući na kojoj nam se pridružuje još dvoje WWOOF-era koji su pristigli taj dan (i opet Australci - usput, Australija je po broju WWOOF farmi domaćina najbrojnija zemlja u svijetu, ima ih preko 1.600). Berangerina majka ispripovijeda mi dugačku povijest imanja Balza koje je izgrađeno u 17 st., a prije nego su ga oni kupili (u krajnje ruševnom stanju), bilo je ratna utvrda, budući da su na tom području dugo bjesnjeli ratovi protestanata i katolika.

Ta posljednja večer na prigodan je način sublimirala cijelo moje iskustvo boravka u Francuskoj kao WWOOFera - bili su tu divni ljudi, odlična hrana, fenomenalno francusko vino, zabavni sugovornici različitih generacija, životnih iskustva i podrijetla, razgovori na francuskom jeziku  i osjećaj ugodnog fizičkog umora nakon rada u polju. Jednostavno, došlo mi je da zalajem od sreće - vuf, vuf, vuf!

WWOOF ili World Wide Opportunities on Organic Farms organizacija je koja je smišljena kako bi približila ljude koji vjeruju u organski način proizvodnje hrane. Hrvatska, nažalost, nema svoju lokalnu organizaciju, pa čitatelje upućujemo na njihove službene stranice, www.wwoof.org.