« Hrvatska
objavljeno prije 1 mjesec i 18 dana
ANALIZA

Udba kao vječna sudba

Iza nabacivanja optužbama o sudjelovanju u aktivnostima navodno još aktivne jugoslavenske tajne službe, kriju se neki posve drugi interesi. No nipošto u korist sadašnje Hrvatske

E moj Perkoviću...
E moj Perkoviću... (Arhiva)
Više o

UDBA

,

Josip Perković

,

Zdravko Mustać

Hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković pojačali su proteklih tjedana praksu međusobnog etiketiranja kompromitirajućim optužbama. Najteže među njima se dadu svesti na pitanje aktivne suradnje s - Udbom. Posrijedi je dakako nekadašnja jugoslavenska tajna služba UDB-a, odnosno Uprava državne bezbjednosti. Drugim riječima, najviši hrvatski političari danas jedni druge optužuju za služenje interesima zaostalih struktura te organizacije.

Nadalje, iz njihovih nastupa proistječe teza da notorna Udba još uvijek ima presudnu ulogu u kreiranju sudbine RH. Pritom svejedno izostaju bilo kakvi dokazi, kao i objašnjenje činjenice da se nad time očito ne provode nikakve službene istrage. Udba, gdje god bila u 21. stoljeću, spominje se više u funkciji crvene krpe za uznemiravanje protivnika i općeg publikuma. Ako i postoji, dakle, čini se da je evidentnija njezina simbolička negativna moć, negoli ikakva opipljiva te stvarnosna pojavnost.

Uvijek dostupan alibi

„Netko će na to uvijek reći da je posrijedi naivno razmišljanje, ali ne vidim osnove za uvjerenje da je ta služba u novi sistem i državu prelivena u obliku nekakve aktivne strukture. Nema dvojbe oko toga da je hrvatskim snagama početkom 90-ih godina prošlog stoljeća pristupilo dosta pojedinaca iz njezinih redova. No kriviti ih kao organiziranu struju koja zatim uspješno kontrolira sve procese, totalno je apsurdno i neodrživo već i teoretski", drži Šalaj.Dnevnopolitička ili politikantska upotrebljivost takvog jednog bauka stoga nam je ovdje zanimljivija od trenutnog odnosa snaga između hrvatskog predsjednika i premijera. „Udba sad ima svrhu mistificiranja i difamiranja", mišljenja je politolog Berto Šalaj koji napominje da je ona prije osnutka RH svakako imala značaj u dotadašnjoj autokratskoj političkoj zajednici. „Ali nakon toga ispada, ako nemate odgovor na neka važna pitanja današnjice", kaže on, „da je dovoljno svaliti krivnju na Udbu."

Ovaj analitičar s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu smatra tako da problem leži u brojnim štetnim potezima i propustima hrvatskih vlasti kroz posljednja tri desetljeća. U odnosu na to Udba djeluje kao alibi koji je uvijek pri ruci, pa i kao efikasna uvreda na račun oponenata. „Zato nitko i ne pomišlja da bi ponudio odgovor na pitanje koji su načini njezina djelovanja danas, kako je umrežena, tko ima koju ulogu. Ona je postala ono što se po teoriji moglo nazvati - negativni prazni označitelj", dodaje Berto Šalaj.

Čiji je otac bio udbaš

„Gore od Udbe i mogućnosti njezina produženog djelovanja do našeg doba jest spoznaja da je ova zemlja, sa svim golemim problemima, plod naše novije politike. Od toga se bježi, a najviše truda se ulaže u površne diskreditacije. I onda bismo valjda trebali usmjeriti glavninu pažnje na to čiji je otac bio udbaš. Imamo posla s krajnje promašenom pričom koja ne smjera na definiranje povijesnih fakata, nego na zamućivanje slike aktualne realnosti", zaključio je ovaj politolog.

Jedan drugi politološki stručnjak te diplomat s karijerom u oba navedena sistema i države, Damir Grubiša, danas je profesor na Američkom sveučilištu u Rimu. Obratili smo mu se ovom prilikom uz šalu da bi i on sam s takvih par biografskih detalja lako mogao biti proglašen za udbaša. Pitanje je samo bi to u nekom trenutku moglo zatrebati nekom od dežurnih lovaca na vještice. Grubiša se pak prisjetio svog studentskog doba i oduševljenja na FPZ-u nakon vijesti o padu Aleksandra Rankovića i drugih šefova rane Udbe.

Znakovito okretanje kaputa

„Tumačeno je to", rekao nam je, „kao pobjeda ideje i prakse samoupravljanja nad staljinizmom u jugoslavenskoj verziji. Ali i nakon toga, preimenovana u Službu državne sigurnosti, ova politička policija nastavila je, iako u smanjenom opsegu, svoje bavljenje unutarnjim neprijateljima, među kojima su u razdoblju do 1971. prednjačili praksisovci, anarholjevičari, uz one klasične - crkvu, ustaše i četnike, političku emigraciju, strane obavještajne službe, a nastavljajući koristiti metode praćenja i prisluškivanja sumnjivih."

Čuli smo zatim kako je UDB-SDB nakon Rankovića decentralizirana i stavljena pod kontrolu republičkih komunističko-partijskih vrhuški. „U inozemstvu je organizirala i likvidacije političkih protivnika, emigranata, ustaša i četnika, a od 1971. godine i političkih emigranata koji su označeni kao nacionalisti", posvjedočio je Damir Grubiša. Dometnuo je da je, u pokušaju infiltriranja te službe među redove političke emigracije, došlo do pojave sindroma poznatog pod frazom - tko imitira šepavca, i sam prošepa.

„Taj sindrom poznat je u svim policijama svijeta, kada u lovu na kriminalce i sami policajci usvajaju neke elemente njihova mentaliteta. Tako da je tijekom raspada Jugoslavije izvjestan broj pripadnika SDB-e okrenuo kaput i počeo surađivati sa svojim nekadašnjim protivnicima.

To znači da je i u redove novih nacionalnih elita, u procesu 'nation buildinga', odnosno izgradnje države, prodro duh političkih progona metodama SDB-e, tj. UDB-e", tvrdi naš sugovornik.

Novi život u reinkarnaciji

Damir Grubiša konstatira da Udbe više nema, ali se reinkarnirala kroz parapolicijske institucije, obavještajne i sigurnosne organizacije. „I, naravno, autoritarne političke partije kao što je npr. HDZ", upozorava on, „i dalje uspijevajući kondicionirati ponašanje većine političara." Posebno onih koji su usvojili autoritarni kod vrijednosti i kolektivizam radničke klase jednoznačno zamijenili kolektivizmom nacije. I jasno je gdje su tu pozicije sadašnjeg vodećeg dvojca hrvatske politike, osim što se oni sami oko toga nipošto neće složiti.Tako je po njegovu uvjerenju i u suvremenim „naciokracijama", postjugoslavenskih zemalja preživio duh političke policije. „Što je najgore", rekao je Grubiša za DW, „usvojile su ga i nove generacije političara. Uostalom, proizvod takvog političkog mentaliteta koji se služi metodama Udbe je i nastanak lokalnih oligarha, nazvanih tajkuni, koji su metodom koruptivne privatizacije prisvojili ne samo ekonomsko bogatstvo zemlje, nego su prisvojili i državu kao svoje vlasništvo."

Piše: Igor Lasić/DW
10.05.2022. 08:01:00
    
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
  1. avatar
    armando
    10.05.2022. 09:24
    Hdzovci
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh