U Australiji međunarodna konferencija o hrvatskom jeziku

Razgovor RSS komentara novi komentar ↓

1. 
   Matej

   27.02.2010. 09:57
   #1
   Glede profiliranja hrvatskoga jezika u domovini, Europi i posvuda u svijetu, danas ljeta 2010.og hrvatski jezik se sa punim pravom ponovno može zvati svijetskim jezikom, međunarodno priznat i prepoznatljiv te osebujan između 17 slavenskih jezika, neovisan je to jezik hrabroga naroda pod imenom Hrvati i to nam više nitko nikada ne može osporiti. Hrvata ima posvuda po svijetu i ma gdje god bili sa sobom nose svoj jezik, vijeru, kulturu i običaje te ih promiču tako da danas gotovo i nema onih koji ne znaju za nas, a kao kruna ove promidžbe hrvatski jezik postaje i jednim od 24 službena europska jezika. Hrvatski nije mali jezik, u svijetskim okvirima po broju govornika hrvatski jezik je među 100 najbrojnijih jezika svijeta, a prema uporabi spada u 25 najrabljenijih jezika u svijetu. Mada kao mali čovijek nemogu nači drugih riječi do hrvatskih, za vas koji ste zaslužni za ovo, hvala vam i Bog vas blagoslovio!
2. 
   Antonio

   20.03.2010. 13:19
   #2
   Važan prilog razjašnjenju posebnosti hrvatskoga književnog jezika
   
   U prosinačkom broju časopisa «Jezik» pojavio se opsežan rad akademika Stjepana Babića pod naslovom «Hrvatski književni jezik, ponajprije njim samim». Držim da taj Babićev prilog ima povijesnu važnost i da će se na njega u budućnosti pozivati svi proučavatelji posebnosti hrvatskoga književnog jezika kojima će biti potreban znanstveni temelj za dokazivanje individualnosti hrvatskoga jezika.
   U uvodnom dijelu Babić podsjeća da je jezik stožerni dio identiteta i navodi prve pravilne pristupe podjeli jezika, nastale u okrilju strukturalizma koji je u jezikoslovlju postavio točnu tezu da je važno odijeliti suvremeno stanje od prošlih, dijalekte od književnih jezika, odrediti sustav, strukturu, u čemu je pionirsku ulogu odigrao Petar Guberina.
   Pod poglavljem o povijesnom određenju Babić ustvrđuje da današnji oblik hrvatskoga književnog jezika ima neprekinutu tradiciju od svršetka 15. stoljeća, da je odonda doživio nekoliko faza, ali nije bilo nijedne koja bi napravila bitan prijelom ( M. Moguš to naziva hrvatskom jezičnom okomicom ). Premda se hrvatski književni jezik razvijao u više krajeva (zemljopisnih cjelina) , on umjesto razdrobljenosti pokazuje neočekivano snažno jedinstvo, a usput i iznenađujući obrambeni refleks : primjerice, usprkos četiristoljetnoj izloženosti pritisku njemačkoga jezika, Hrvati su prihvatili germanizme u velikom broju – oko šest tisuća – samo u razgovorni jezik, ali je kulturni filtar bio tako gust da u cijelom tom razdoblju u književni jezik nisu prihvatili više od tridesetak germanizama. Dragocjen je bio u drugoj polovici 19. st. Doprinos Bogoslava Šuleka koji je stvorio hrvatsko stručno nazivlje, pa mnoge hrvatske leksičke posebnosti potječu od njega . Pri svršetku toga stoljeća prihvaćena je vukovska stilizacija, ali prvenstveno u smislu fonološkog pravopisa, što i nije zadiralo u bit jezika. Stvarna opasnost pojavila se od l9l8. ali je pritisak srbizacije trajao kratko, do Banovine Hrvatske, a «kratko razdoblje NDH uzburkalo je jezične vode, ali nije ostavilo dubljeg pozitivnog traga».
   Zanimljiva je kao podsjetnik Babićeva primjedba da je «komunistička Jugoslavija od početka do kraja pravno priznavala hrvatski jezik kao poseban jezik naglašavajući ravnopravnost četiriju jezika :hrvatskoga, srpskoga, slovenskoga i makedonskoga.» Iznenađujuća tvrdnja, no razjašnjenje se nalazi u sljedećoj rečenici : «Kad je nakon Novosadskoga dogovora nastalo novo unitarističko razdoblje, koje se među ostalim očitovalo i u složenom nazivu jezika i kad je Službeni list SFRJ morao rabiti nazive srpskohrvatski, hrvatskosrpski, oni nisu bili istoznačnice, nego raznoznačnice jer je svaki imao svoj poseban sadržaj.» Unitarističko je razdoblje trajalo do deklaracije 1967., trajalo je dakle relativno kratko, ali je uspjelo zatri neke hrvatske posebnosti ( bezgrješan , šport, itd). Hrvatski se književni jezik odonda razvija u jednom pravcu do danas , s prekretnicom (mnogima nerazumljivom) koja je nastala stvaranjem slobodne hrvatske države.
   Glede dijalekata i dijalekatnog određenja , hrvatska je posebnost da su sva tri narječja ( a svi su oni neko vrijeme bili i hrvatski književni jezici) utjecala na oblikovanje književnog jezika današnje stilizacije. Naravno da je današnji hrvatski knjiž. Jezik glavnom oslonjen na štokavsko narječje, ali n i k a d a tako da je samo štokavsko narječje u izvornome obliku uzeto kao osnovica književnom jeziku, nego je pod kraj l5. stoljeća dotadašnji hrvatski književni jezik uglavnom čakavske stilizacije p r o ž e o štokavsku stilizaciju.
   U zaključku ovoga dijela napisa stoji prva rečenica koju treba zapamtiti i uvesti u školske udžbenike : « Zbog svojih dijalekata i njihovih posebnih utjecaja na hrvatski književni jezik , zbog svoje posebne povijesti, dijalekatnoga stanja i pripadnosti hrvatskoga naroda Rimokatoličkoj crkvi i zapadnoj kulturnoj sferi, hrvatski je jezik dobio zaseban normativni lik.»
   Glasovne i naglasne posebnosti
   Posebnost jezika čine i glasovni sastavi, po čemu je hrvatski jezik također osebujan. Premda su Hrvati jekavci kao izvorni govornici u manjini, u književnoj uporabi je zbog dubrovačke tradicije prevladala jekavica, koja samo u pisanome liku ima «ije». Oprjeke «je», «e», «i» pridonose bogatstvu hrvatskoga jezika ( selo-sijelo, tek – tijek, ali i istjecati – isticati). Grčko «eta» u hrvatskome se ostvaruje kao «e» (Atena, amen). Književna je povijest poduprla posebnu hrvatskoknjiževnu uporabu glasa «h» (buha, duhan,uho…), «h» također u preuzimanju tuđica ( hereza), imamo glas «t» u zamjenicama (tko,netko), raspodjela glasova «ć» i «t» je u hrvatskome j e d i n s t v e n a (općina, svećenik), imamo isto tako jedinstveni skuo «št» (upropašten, iskorišten), imamo imenice samo na «ol» (sokol, sol, stol), preteže «l» u imenica kao «odjel,predjel, razdjel), u pridjeva (bijel, cijel, gol ), zbog pripadnosti zapdnoeuropskom krugu imamo «Abel, Abraham, babilonski, Makabejac…», imamo «alkemiju ,anakronizam, kršćanstvo , diplomaciju, teokraciju, makinaciju, Jeruzalem, kozmopolit…
   Zaključak ovoga dijela također treba uklesati: « Nema nijednoga drugoga književnog jezika u okruženju niti igdje na svijetu koji bi imao takvu glasovnu raspodjelu kao hrvatski književni jezik i zato je on i p o g l a s o v i m a o s e b u j a n jezik.»
   Oblične i tvorbene posebnosti
   Oblične posebnosti hrvatskoga (sklanjanje imena pri čemu se Mile sklanja kao i Mate , pa nemamo u genitivu Mileta ), razlikujemo drvo od drveta, u akuzativu jednine od zamjenice «ona» imamo «ju» ( premda i «je) što je naša posebnost za koju mnogi lektori ne znaju, u dativu pridjevne sklonidbe rabimo «u» ili ništa, u lokativu «e» ili ništa ( mojemu dobromu prijatelju, o mojem dobrome prijatelju).
   Glede tvorbe imamo plodnu pretežitost imenica na «telj» (gledatelj, tužitelj), izvedenice od stranih osnova u hrvatskome su na «ist» ( automobilist, esejist), jasno razlikujemo žive i nežive pojmove pa za žive imamo «e» i «če» (momče, unuče),a za nežive «ić» (lončić, jastučić) , imao plodan sufiks «ište» (vrelište, talište) karakterističnu tvorbu na «ik» (borik, breskvik, ivik, maslinik), posve su posebne hrvatske tvrobe «obrana, okladam sudac, sutkinja», u izricanju zajedništva služi nam prefiks «su» (suradnik, sudionik), u složenicama u značenju «protivni» imamo « protudokaz, proturazlog», prefiksom «do» tvorimo «dočasnika, doministra «, odbacili su sufiks «ioni» pa pišemo «koncentracijski» a ne «koncentracioni», razlikujemo sufiks «ni» od «ski» te imamo «operni, baletni, autobusni.»
   U svemu, dakle, novi aksiom : «Po tvorbi kao cjelini hrvatski je književni jezik sasvim osebujan».
   Sintaktičke i leksičke posebnosti
   Posebnost je uporaba futura I., gdje «da» ne moće zamijeniti infinitiv, pa pišemo (i govorimo) «sutra ćemo kopati», što je hrvatska tradicija koju je zorno dokazao Katičić, normalno rabimo kondicional II . ( I juriš bi bio započeo, da moj otac ne stignu) , ali i stalna i norrmativna odredba po kojoj «k» dolazi za oznaku cilja kretanja (idem k liječniku), tipična uporaba «u» ( Idem u Zagreb). Nezavinso upitne rečenice počinju česticom «li» ( Znaš li? Hoću li ju ikada pronaći).
   No najbrojnije su ipak leksičke posebnosti: časnik, glasnogovornik, ljekarna, isusovac, glasovir, mirovina, skladatelj, glazba ( s tim da hrvatski često ima domaću i stranu riječ s različitim vrijednostima, primjerice oficir, jezuit,klavir,muzika ). Od velikoga broja glagola na «irati» (oko tisuću) pretež.na je većina svojestvena s a m o hrvatskomu književnom jeziku (apelirati, demantirati…) No ostalih leksičkih posebnosti ima još na tisuće i tisuće, te treba zapamtiti zaključak poglavlja : «Po rječničkom je sastavuknjiževni jezik jedinstven jezik.»
   Stilske posebnosti
   Još je P. Guberina ustvrdio a Barac prihvatio tvrdnju da u jeziku nema sinonima. Ono što je na prvi pogled sinonim, po svojim je stilskim vrijednostima različito. I u tomu je hrvatski jedinstven (odvjetnik i advokat, svjetiljka i lampa) . Hrvati imaju i križ i krst, ali riječi i tvorenice imaju različitu raspodjelu, imaju kruh i hljeb ali s različitom semantičkom raspodjelom, imaju plaća i plata, ali je potonja zastarjelica, Hrvati razlikuju «rezati» i «sjeći», a ima niz riječi koje su Hrvati u prošlosti djelomično rabili, pa u sadašnjosti potpuno odbacili (otadžbina, drum,talas, tanjir, srećan, kao i većinu glagola na «ovati» (kritikovati, itd.)
   Posebnosti u spremnosti za tvorbu i prihvaćanje novih riječi – dlanovnik, sučelje, računalo, uspješnica, premosnica….ali i hodnja, bukobran, nazočnik,uskrsnica, tunelarina, dehrvatizacija,istospolac, uporabnik, snovolovka, veznjak, žabodrom ….i slične ponekad maštovite novosloženice. Posebnosti kao cjelina - u tomu poglavlju Babić razlaže svoju već jednom izloženu i točnu tezu koja bi se mogla ispunjenim očekivanjem. Naime, kaže, ako na radiju čujete «Sada je točno pet sati», znate da se radi o hrvatskoj postaji i hrvatskome jeziku i da će doći «mlijeko, netko, opći, kršten, kazalište, sveučilište, itd. « Dakle aksiom:Hrvatski je jezik određen svojom jasnom normom, uporabnom i kodificiranom, a norma je ono bitno po čemu su književni jezici određeni i po čemu se razlikuju.
   Razumljivost nije kriterij za istost, istovjetnost jezika
   Ni najbliži se jezici ne mogu razumjeti na svim razinama bez velikih teškoća i posebnoga učenja, što vrijedi i za srpski. Kolovoz je za Hrvate mjesec august, a za Srbe kolnik, naučnik u hrvatskom šegrt a u srpskom znanstvenik, odojče je u hrvatskom prase a u srpskom dojenče i tako dalje .Od velikog broja srpskih riječi koje Hrvati ne će razumjeti, Babić navodi njih stotinu iz novijih srpskih romana i NIN-a (vakela, vedlo, volšeban,sunđer,šatula….). Novi hrvatski naraštaji , štoviše, ne razumiju mnogo onoga što smo mi još razumjeli (beočug, parče, paramparčad), a Srbi ne razumiju mnoge hrvatske riječi (veleposlanik, satnik). Može se, naravno, reći da ni jedan Hrvat ne razumije sve riječi hrvatskoga jezika, ali je njihovo učenje sustavno nešto drugo.( Kada Hrvat kod Pavličića pročita riječ «orasnica» znat će da je nešto u svezi s orasima, ali kada kod Ćosića pročita riječ «ragastov» i sazna da u hrvatskome to znači «dovratnik», onda je saznao što je već znaosamo kako se to kaže u drugom jeziku.
   U svemu, tvrdi Babić, hrvatski i slovenski imaju oko 65 posto zajedničkog, a hrvatski i srpski oko 80 posto. Druga po redu najveća sličnost između dvaju jezika je ona između bugarskog i makedonskom, oko 7o posto kao i češkoga te slovačkoga koja je vrlo bliska. No, i sam Babić priznaje da su te procjene površne i da se ne temelje na dubljim istraživanjima, stoga zasigurno razlike mogu biti i veče.
   Pravni položaj hrvatskoga književnog jezika
   Babić spominje strane slaviste (neke među njima) koji misle da je hrvatski književni jezik identičan sa srpskim, a ako nije – onda je nastao tek 1991. (Greenberg i ostali). Spominje isto tako i «presudu» Haaškoga suda da «srpski nije poseban jezik» jer se srpsko-hrvatski ne može razdijeliti na više jezika, a samo nacionalisti to rade. ( opaska: potpun tekst te blasfemije objavljen je već u više navrata, poglavito u zborniku Hrvatskoga kulturnog vijeća). U dokazivanu suprotnog, Babić i opet poteže činjenicu da je i u vrijeme najveće presije totalitarnog komunističkog režima hrvatski bio pravno, politički i sadržajno uvijek različit te priznat kao poseban jezik, premda je praksa – zahvaljujući i podaništvu mnogih hrvatskih političara i nekih jezikoslovaca bila mračnija. Zato Babić zaključno kaže: « Kad smo dakle u vrijeme dok smo morali govoriti da je hrvatski književni jezik samo varijanta sprsk-hrvatskoga, tražili njegovu ravnopravnost sa svima drugim jezicima, s punim pravom to možemo i moramo tražiti danas i od EU, kad je sasvim jasno da je hrvatski književni jezik i lingvistički poseban jezik kakvoga na svijetu više nema, a službeno je priznat međunarodno i u Ustavu Republike Hrvatske».
   Što još treba učiniti
   Gornjim citatom završavam ovo opsežno prikazivanje najnovijega rada akademika Stjepana Babića, nadajući se da trud nije uzaludan, to više što časopis «Jezik» dolazi do relativno maloga broja čitatelja, a na Internetu može stići do dva milijuna Hrvata, koliko ih – po zadnjem istraživanju – ima računala i njima se sve bolje služe. Upozorio bih ipak, ne prvi put, da je zamka upravo u zadnjim riječima navedenoga citata, odnosno nehotična netočnost: u Ustavu HR ne spominje se hrvatski književni jezik, nego hrvatski jezik, što je za Ustav dovoljno a činilo nam se da će biti dovoljno i za budućnost. Ali nije. Zato treba donijeti zakonski akt o uporabi hrvatskoga književnog jezika, da bi se spriječio jezični kaos u kojemu živimo i koji ima svoje, vrlo opasne, političke ciljeve.