Tko zapravo želi pravedniju raspodjelu izbjeglica?

Prije 25 godine države Europske unije su usvojile takozvana Dublinska pravila (Dublinski sporazum) o prihvatu tražitelja azila. Namjera je bila da države EU-a ne prebacuju jedna drugoj nadležnost za ove osobe. Trebalo je razjasniti tko je taj koji se treba pobrinuti za one koji stižu u države EU-a kako bi zatražili azil.

Prve odredbe dogovora nisu još bile ni stupile na snagu, a već se vodila žestoka diskusija o tome je li predviđena raspodjela azilanata po državama stvarno pravedna i ostvariva. U međuvremenu su već na snazi pravila po nazivom Dublin III. U suštini, ona definiraju nadležnost za registraciju tražitelja azila i odgovarajući postupak kod one države EU-a u koju je tražitelj azila prvo ušao.

Tijekom godina su se promijenile rute kojima izbjeglice dolaze u EU. Trenutno je glavni teret prvog zbrinjavanja izbjeglica na leđima Italije i Grčke. Mijenjale su se i države porijekla izbjeglica, ovisno o konfliktima i krizama oko Europe. Od početka rata u Siriji tako je drastično porastao broj tražitelja azila iz te zemlje.

Kriza koju sada doživljavamo se, dakle, mogla naslutiti. Porast broja tražitelja azila zapravo nije iznenađenje. Još u listopadu 2014. su se kod ministara unutarnjih poslova EU-a zbog prognoza broja izbjeglica upalili znakovi za uzbunu. Međutim, malo se europskih država pripremilo za ono što ih čeka. Azilantska politika se očito vodi "akcijaški", reagira se na trenutačno stanje, a ne na prognoze. Možda u nadi da će izbjeglice na kraju ipak zakucati na vrata susjeda.

Pravila "Dublina" očito su izvan snage

Međutim, pravila usvojena u Dublinu očito više ne važe, što je nedavno javno priznala i kancelarka Angela Merkel u jednom intervjuu za ZDF. Neke države, zbog ogromnog broja izbjeglica, jednostavno nisu u stanju osigurati im pristojan smještaj. Neke države to i ne žele.Ta nada je varljiva, jer se u Europu ove godine slijevaju rijeke izbjeglica s raznih strana: iz Sirije i Iraka, političke izbjeglice iz Eritreje i Nigerije, takozvane "gospodarske" izbjeglice iz drugih afričkih država i sa zapadnog Balkana. Po pravilima Dublina III za prihvat i registraciju većine ovih izbjeglica su u pavilu nadležne Grčka, Italija, Bugarska i Mađarska.

Stanje na grčkom otoku Kosu je tako dramatično i žalosno, ali vlada u Ateni već godinama niti je u stanju niti želi uspostaviti funkcionalan sustav za prihvat izbjeglica, iako im se iz Bruxellesa za to nudi novac. Isto to, iako u nešto blažoj formi, važi za Italiju. Ona registrira puno manje azilanata nego što u stvarnosti pristigne u tu zemlju. Mnoge izbjeglice nastavljaju put u pravcu sjevera Europe.

Države s juga EU-a stalno ukazuju na to da je nepravedno što one nose većinu tereta. Neki argumenti govore tome u prilog, ali bi bilo dobro kada bi svi lideri EU-a priznali: dogovor iz Dublina je mrtav. Ali, što sada?

Većina ne podržava kvote

Države EU-a već godinama razmatraju novi sustav prihvata. Europska komisija je pokrenula inicijativu za uvođenje kvota, prvo na dobrovoljnoj bazi. Ministri unutarnjih poslova EU-a nisu postigli dogovor o tome. Trenutno većinu zahtjeva za azil prihvaća samo pet država. One bi u slučaju uvođenja kvota bile na dobitku, a ostalih 23 bi morale početi prihvaćati veći broj izbjeglica. Prvenstveno Velika Britanija i Španjolska kao i brojne istočnoeuropske države stoga odbacuju ovaj prijedlog.

Stoga je dobro što je njemačka kancelarka problem izbjeglica proglasila idućim velikim zajedničkim projektom kojim se EU mora pozabaviti i tako pokazati da je u stanju djelovati jedinstveno. Riječi bi sada morala slijediti i djela.

Već dva desetljeća Europa raspravlja o jedinstvenom azilantskom sustavu i pravednoj raspodjeli tražitelja azila. Njemačka ima veliki interes da se sadašnji sustav poboljša, jer ova zemlja trenutno prihvaća više izbjeglica nego što bi morala kada bi bio uveden imaginarni sustav kvota. Prema tom sustavu bi u ovoj zemlji završavalo oko 16 posto od ukupnog broja azilanata, sada ih završava 30 posto.

Ako se, međutim, pogleda prosjek iz proteklih sedam godina, onda se slika ponovno mijenja. Njemačka je u tom periodu otprilike ispunila svoju kvotu, Italija je preuzela premalo, a Grčka previše izbjeglica.

Puno praznih riječi

Zbog različitih interesa 28 zemalja članica, čini se da je nemoguće uvođenje kvota u dogledno vrijeme. Pozivi šefa Europe komisije Jean-Claudea Junckera da države EU-a moraju pokazati više solidarnosti, ostaju bez odjeka. Još dugo će potrajati dok se ne promijene stavovi po pitanju migracija, useljavanja i azila.

Fraza o "potrebi suradnje sa zemljama iz kojih izbjeglice dolaze" može se zaboraviti. Izbjegličke sudbine ne zanimaju vlastodršce u Siriji, Libiji, Eritreji i drugim zemljama.

EU bi mogla utjecati jedino na neke afričke države ili na demokratski uređene države Balkana. U tu svrhu su planirane i konferencije s afričkim državama u studenom, a s državama zapadnog Balkana već tijekom idućeg tjedna. Na tim konferencijama se stvari konačno moraju staviti na stol i donijeti konkretni zaključci. Ali i zahtjev da se učini tako nešto već dugo postoji. Već 25 godina, skoro koliko i prvi sporazum iz Dublina.