Tko u Europi (ne) radi nedjeljom

Europski savez za nedjelju okuplja glavne vjerske zajednice, sindikate i socijalne udruge i uvijek iznova traži da nedjelja doista bude neradan dan za sve građane. I u Povelji Europske unije o temeljnim pravima stoji kako svaki zaposleni ima pravo na "kontinuirani odmor od najmanje 24 sata" na tjedan. Prethodni europski propis je još određivao da to bude upravo nedjelja - kao što traže (kršćanske) Crkve, ali to je promijenjeno odlukom Europskog suda.

Zapravo, nedjelja je za mnoge u Europi postao dan kao gotovo svaki drugi. Prema podacima Eurostata za godinu 2015., u 28 zemalja članica čak 13% zaposlenih u EU tvrdi kako "obično rade" nedjeljom. Po podacima europske agencije Eurofound za istu godinu, čak 30% upitanih Europljana tvrdi kako "radi barem jednu nedjelju" u mjesecu. No razlike u Europskoj uniji su još uvijek velike:

NJEMAČKA

Odmor nedjeljom je u Njemačkoj propisan Temeljnim zakonom koji pak potječe od Ustava Weimarske republike. Po njemu, nedjelja služi "za odmor od rada i duhovno uzdizanje". No Zakon o radu određuje i iznimke: načelno su to poslovi koji se ne mogu učiniti radnim danom, a zapravo takvih poslova ima veoma mnogo. Tu se na primjer spominje medicinsko osoblje, vatrogasci i djelatnici u prometu, ali i ugostitelji, novinari - a nedjeljom svakako rade i djelatnici crkava. No onda tu još dolazi i osoblje za sigurnost, telekomunikacije, pozivni centri, službe za skrb starih i nemoćnih... Popis je zapravo veoma dug.

No on ne obuhvaća i trgovce. To je u pravilu regulirano na razini pokrajina i nedjeljom obično smiju raditi kiosci, ali ne i "normalne" trgovine. Nadležne službe smiju odobriti rad trgovinama u do 10 nedjelja ili praznika u godini. Usprkos tome, Eurostat navodi kako je 2015. u Njemačkoj 13,4% zaposlenika izjavilo kako "obično radi" nedjeljom.

FRANCUSKA

I u ovoj zemlji je rad nedjeljom i praznicima slično uređen kao u Njemačkoj, makar po podacima krovne udruge europskih sindikata UNI Global Union, tu trgovine smiju biti otvorene na 12 nedjelja ili praznika godišnje. No zaposlenici se ne smiju prisiliti da rade taj dan. Dodatne olakšice vrijede za turistička područja. Eurostat navodi kako 12,5% zaposlenih u Francuskoj također u pravilu radi nedjeljom.

ŠPANJOLSKA

U toj zemlji je rad nedjeljom uvelike određeno pokrajinskim propisima pa tako trgovine u regiji Madrida mogu same odrediti kada će raditi, a u drugim regijama mogu izabrati između 8 i čak 15 nedjelja i blagdana - u pravilu su to turističke regije koje onda rade čitavu sezonu. Eurostat za tu zemlju bilježi da za 16% zaposlenih najčešće i nedjeljom odlazi na posao.

VELIKA BRITANIJA

Kao zemlja koja je na samom čelu neoliberalnog gospodarstva, tamo praktično nema nikakvih ograničenja za rad nedjeljom. Tako i Eurostat tamo bilježi da 17,9% zaposlenih gotovo redovito radi i tog dana i lošije je samo u Nizozemskoj (18,4%) i Slovačkoj (20,9%).

HRVATSKA

Zapravo su podaci za Hrvatsku proturječni: ovih dana hrvatski mediji tvrde kako je ova zemlja "najgora u EU, svaki treći Hrvat radi nedjeljom" (naslov članka u listu Poslovni dnevnik iz studenog 2016.), a Eurostat (opet za 2015) Hrvatsku stavlja gotovo na samo dno ljestvice i navodi da samo 5,5% građana Hrvatske obično radi nedjeljom. Tako ispada da se tog dana radi manje još samo u Portugalu (4,3%) i Poljskoj (3%).

Makar se u Hrvatskoj u posljednjim godinama čuju inicijative koje teže  iz jedne krajnosti u drugu - da bi se onda otvorile "rupe" u koje se može smjestiti baš sve ("turistička područja"), ono što definitivno nedostaje Hrvatskoj su jasni propisi i kontrola isplate nadoknada za rad nedjeljom i praznicima. Oni bi trebali biti riješeni kolektivnim ugovorima u pojedinim sektorima, ali je veliko pitanje što zaposlenima doista "ostane u džepu".

Radit ću, ali će to koštati...

U čitavom nizu drugih zemalja to nipošto nije tako. U Francuskoj rad nedjeljom praktično automatski poslodavca košta dvostruko više, slično je i u Švedskoj. U Njemačkoj je to malo kompliciranije: dodatak na rad nedjeljom je također određen kolektivnim ugovorima, ali obično iznosi oko 50%. Rad na "velike" blagdane - Uskrs ili Božić često znači dodatak od 100%. Tu i država daje poticaj da i tih dana sve funkcionira što bi trebalo funkcionirati. Naime, na te dodatke zaposleni ne plaćaju porez nego je to "čisti" novac.

Inicijativa Europskog saveza za nedjelju želi da se zaposlenicima u Europi tim slobodnim danom osigura njihovo zdravlje, sigurnost i dostojanstvo, baš kao i da se potakne njihov obiteljski život. No u današnjem društvu i sam fizički boravak u svoja četiri zida još ne znači da se ne mora raditi, bio svetak ili petak. Tu još ima golemih nedostataka i nedorečenosti u zakonodavstvu čitavog niza zemalja Europe.

Mnogi šefovi smatraju "normalnim" da svoje zaposlenike mogu nazivati u bilo koje doba dana ili noći, slati im elektroničku poštu i tražiti da nešto pročitaju ili napišu. Radnim pravom i čitavim nizom odluka nadležnih sudova u razvijenim zemljama Europe, tim zaposlenicima zapravo (opet) počinje radno vrijeme u trenutku kad im zazvoni mobitel - naravno sa primjerenim dodacima za rad blagdanom ili po noći i pravom da onda to vrijeme drugom prilikom budu slobodni.

Naravno, taj rad ipak obično ostane bez nadoknade, ali smisao tog propisa je jasan. I bez inicijativa vjerskih zajednica ili sindikata: ako će ga to skupo koštati, onda je na poslodavcima da odluči, da li im se stvarno isplati svoje zaposlene i nedjeljom pozivati na rad. A i zaposlenima se to može isplatiti.