Tko stvarno nešto radi po pitanju klimatskih promjena?

Razlike u doprinosima, učincima i sposobnostima djelovanja unutar i između zemalja, središnja su pitanja u rješavanju klimatskih promjena. Klimatska kriza duboko utječe na ljudska društva, posebno u regijama s niskim povijesnim emisijama i razinama prihoda. Takvi utjecaji pogoršavaju ekonomske razlike unutar zemalja, pri čemu gubici povezani s klimatskim promjenama prvenstveno utječu na ekonomski ranjiva društva.

Statistički najbogatiji ljudi (deset posto od ljudske populacije) kontroliraju znatan udio globalnog bogatstva i posjeduju ključ za učinkovito globalno financiranje sanacije klimatskih promjena. Ovakva jednostavna podjela stanovništva omogućava bolje razumijevanje pitanja tko i na koji način doprinosi štetnim aspektima klimatskih promjena. Ta podjela također sužava uzuse rasprave o tome kako uspješno financirati klimatsku tranziciju, smatraju znanstvenici Lucas Chancel, Philipp Bothe i Tancrède Voituriez u članku objavljenom u časopisu Nature Climate Change.

"Svi pojedinci doprinose emisijama, ali ne na isti način. Na globalnoj razini, najbogatijih deset posto stanovništva (rangiranih prema prihodu, potrošnji ili emisijama) emitira između 43 i 49 posto globalnih emisija, dok je najsiromašnijih 50 posto odgovorno za tek sedam do 13 posto ukupnih emisija! Stoga deset posto najvećih svjetskih emitera stvara tri do pet puta više ugljika nego siromašna polovica   svijeta, iako je ovih bogatih pet puta manje", ističu Chancel, Bothe i Voituriez.

Posjeduju sve kapacitete, resurse, sposobnosti...

Nasuprot tome, čini se da deset posto najvećih emitera snosi gubitak u prihodima od svega tri posto, što je vrlo ograničen financijski manjak. Također, ako pogledamo kapacitete za saniranje klimatskih promjena ista skupina posjeduje gotovo sve kapacitete, resurse i sposobnosti za financiranje sanacije. Svaka tona emitiranog ugljika važna je koliko i svaki dolar za financiranja prilagodbe.

Postojeće politike zaštite okoliša, kao što su tržišta ugljičnih emisija, donekle ignoriraju činjenice da nisu svi ljudi jednako odgovorni za emisije stakleničkih plinova. "Kako bi se uhvatile u koštac s tim izazovima, potrebno je da bogate zemlje ispune svoje obveze financiranja klimatskih promjena iz Pariškog sporazuma", inzistiraju znanstvenici u časopisu Nature Climate Change.

Potrebe za financiranjem prilagodbe u zemljama u razvoju procijenjene su na gotovo 200 milijardi američkih dolara godišnje. Istovremeno, za ovu je potrebu 2020. godine izdvojeno tek 29 milijardi dolara. Znanstvenici iznose računicu po kojoj bi porez na bogatstvo od 0,06 posto vrijednosti imovine u vlasništvu stanovnika bogatih zemalja u potpunosti zatvorile ovaj jaz. Progresivni porez na bogatstvo usmjeren na vrlo bogate može se provesti na način da se ujedno koristi za smanjivanje nejednakosti unutar pojedine zemlje.

Za ilustraciju, razmatramo porez na bogatstvo od 1,5 posto za 1,5 °C za najbogatije pojedince na svijetu (odnosno, poreznu osnovicu za otprilike 65.000 ljudi širom svijeta koji posjeduju više od sto milijuna dolara) s poreznim stopama koje se povećavaju od 1,5 posto neto osobnog bogatstva do najviše stope od tri posto. Takva porezna shema, ako se uspješno provede, mogla bi prikupiti oko 300 milijardi američkih dolara svake godine na globalnoj razini i tako u potpunosti zatvoriti trenutni jaz u financiranju prilagodbe, ističu znanstvenici.

Ogroman jaz između Sjevera i Juga

Što se tiče ukupnog jaza u financiranju klimatskih promjena, procjene pokazuju da bi financiranje za globalni jug trebalo povećati za dodatnih 1,8 bilijuna američkih dolara godišnje do 2030., iz javnih ili privatnih izvora. Da stavimo ovu brojku u perspektivu, tokovi financiranja klimatskih promjena iz bogatih zemalja u zemlje u razvoju iznosili su 83 milijarde USD u 2020. godini. Povijesni pregled pritom pokazuje da zemlje globalnog sjevera premašuju svoje ugljične proračune ako se potrošnja ponderira po glavi stanovnika, što znači da je svaki prosječni stanovnik globalnog sjevera u atmosferu ispustio više stakleničkih plinova nego svaki prosječni stanovnik globalnog juga.

Nedavna istraživanja sugeriraju da bi zemlje na globalnom jugu, koje nisu prekoračile svoje alokacije ugljika, trebale imati pravo na ukupno 192 trilijuna američkih dolara klimatske kompenzacije do 2050.godine.

"Ove bi se brojke mogle činiti nevjerojatnima, osobito u usporedbi s trenutnom službenom razvojnom pomoći (obično oko 0,6 posto godišnjeg nacionalnog dohotka bogatih zemalja, ili 0,1 posto njihova bogatstva). Međutim, ove brojke naglašavaju jaz između postojećih financijskih doprinosa globalnog sjevera i iznosa koji su potrebni na globalnom jugu za pravičnu klimatsku akciju. Ove metrike naglašavaju samu veličinu potreba za financiranjem klimatskih promjena i dodatno osvjetljavaju duboko distribucijsku bit izazova klimatskih promjena", zaključuju Chancel, Bothe i Voituriez.