Tko će crpiti vodu u Hrvatskoj?

Nepotvrđene glasine da bi Coca Cola mogla otkupiti Jamnicu, izazvale su u Hrvatskoj razmjernu uznemirenost - ali tek u određenim nevladinim krugovima. Vijest se još nije intenzivnije proširila u najvećim medijima, naime, niti je izazvala raspravu dostojnu takve poslovne transakcije, kao i pripadajućih joj društvenih te ekoloških iskušenja. No razlog je to više da ovdje razmotrimo eventualne njezine posljedice i same aktualne okolnosti u kojima se sve odvija.

Uslijed teške dužničke krize i moguće rasprodaje poduzeća iz koncerna Agrokor, jamnička punionica vode i tvornica sokova prva bi mogla dospjeti na bubanj. To poduzeće - koje godinama posluje relativno netransparentno - jest istinska „zlatna koka" sveukupnog poslovnog carstva Ivice Todorića, dok je globalna kompanija Coca Cola dokazana u intenciji preuzimanja izvorišta pitke vode po svijetu. I u Hrvatskoj je Coca Cola svojedobno bila uznastojala osvojiti tržište, ali nije imala mnogo šanse pored superiornog distribucijskog lanca Agrokora.

Hrvatska voda iz Mađarske

Obje strane, međutim, neodređeno su se u medijima izjasnile o novijim svojim nakanama oko Jamnice. Dodajmo tome i da se u hrvatskim poslovnim krugovima neslužbeno govori o stanovitom obliku vezane prodaje tog poduzeća i prodajnog lanca Tiska upravo Coca Coli i British American Tobaccou. Što se tiče Coca Cole, bio bi to njezin povratak u Hrvatsku na velika vrata, budući da je odranije zadržala samo brand flaširane vode Bistra s izvora pod planinom Ivančicom. Danas se pak to isto ime koristi za Coca Colinu vodu iz Zalaszengróta u Mađarskoj.

Sumnjivi ugovori s koncesionarima

Tomislav Tomašević iz Instituta za političku ekologiju (IPE) u Zagrebu ne spori da bi se problemi u vezi s eksploatacijom pitke vode mogli produbiti, ali smatra i da su već sad itekako značajni i složeni. „Analiza koju su nedavno objavili IPE i Zelena akcija pokazuje da je sustav koncesija za flaširanje vode u RH i dalje nedovoljno transparentan i da postoje velike nepodudarnosti, između podataka najrelevantnijih državnih institucija, o količini crpljene vode pojedinih proizvođača, na temelju čega se plaća naknada", rekao nam je Tomašević.

Jamnica inače drži oko 70 posto proizvodnje flaširane vode u Hrvatskoj, na osnovi dvije aktivne koncesije. Prijenos koncesije na drugo poduzeće je moguć, kako doznajemo, ali uz suglasnost Vlade RH. Tako je Podravka lani prodala poduzeće Studenac sa šest koncesija za flaširanje vode slovenskoj firmi Radenska, a koja je u sastavu češke Kofola grupe. Inge Perko Šeparović, potpredsjednica Hrvatskog pravnog centra i sveučilišna profesorica javnog menadžmenta u mirovini, drži kako toliki koncesijski prijenosi svakako s razlogom izazivaju podozrivost.

„Regulacija koncesija u RH općenito, ne samo za vode, puna je nedorečenosti i nepravilnosti", rekla je Perko Šeparović za DW. „Tako je prvim Zakonom o koncesijama iz 1992. zatražena uspostava registra koncesija", nastavlja ona, „no isti je ustanovljen 2004. godine. Možete misliti što se zbivalo u međuvremenu, a to je problem sviju nas, jer nitko nema pravo biti vlasnik vode. Mogući problem su i hipoteke, ali nismo u poziciji ni vidjeti ugovore vlade s koncesionarima, nego samo prethodne saborske odluke. Ništa se ne bi smjelo prenositi automatski, a uopće se ne zna režim prijenosa."

Profit na štetu javnih poduzeća

Naša sugovornica misli da je posrijedi zakonski Rašomon, uz preduge rokove koncesioniranja tj. faktičnu privatizaciju voda kao uzurpiranog javnog dobra. Razmjeri moguće prodaje Jamnice umnožili bi potencijalne dubioze na dosad neviđenu potenciju, ako znamo da država od koncesionara ubire svega tri lipe po litri vode. Kao i to da je sektor flaširane vode u Jamnici otprilike triput profitabilniji od ostatka njene proizvodnje pića. Posrijedi je pritom, po iznosu dobiti od 230 milijuna kuna godišnje, deveto poduzeće u RH, u svim poslovnim granama.

„Strukturni ekološki, ekonomski i socijalni problem je što su prihodi javnih poduzeća za vodoopskrbu, odvodnju i pročišćavanje otpadnih voda oko 1,9 milijardi kuna, a privatna za flaširanje ubiru oko jednu milijardu", zaključuje Tomašević i dodaje kako u isto vrijeme javna poduzeća isporučuju korisnicima količinu vode oko tisuću puta veću od privatne industrije. I to vrlo kvalitetne pitke vode iz pipe, a koja je također do tisuću puta jeftinija od negazirane flaširane vode.