Svjetska revolucija zbog koronavirusa
Trenutno se opsesivno tvrdi kako se nalazimo u ratu između čovječanstva i koronavirusa. Rat znači imati neprijatelja koji dolazi izvana. A čovjek je sam kriv za koronavirus
Meni se prije čini da doživljavamo revoluciju. Virus prisiljava čovječanstvo da sebe poima kao veliku zajednicu kojoj su nužne promjene. Prisiljava nas da shvatimo da smo kao dijelovi organizma ovisni jedni o drugima, da smo jedni drugima potrebni. Svaka nacija i svaki pojedinac, svako biće, bilo staro ili mlado jednako su vrijedni i važni u lancu koji osigurava preživljavanje na našem planetu.
Već duže vrijeme za vratom osjećamo prijetnje opasnosti koje samo djelomice možemo jasno identificirati, a koje se tiču svih nas: posljedice globalizacije, starenje društva, rast broja ljudi na Zemlji, nestajanje raznolikosti vrsta, iscrpljivanje resursa, klimatske promjene, posljedice ratova. U međuvremenu znamo da globalni problemi nisu rješivi izolirano ili u nacionalnim solo-akcijama. Pa ipak je važno da ni vlade ni ekološki, vjerski ili politički pokreti nikad ne dobiju toliko veliku moć da globalna rješenja nametnu totalitarnim sredstvima.
Korona je naša učiteljica
Trenutno se kao sredstvo protiv širenja virusa koristi izolacija. Ali izolacija je iluzorna u svijetu u kojem smo egzistencijalno ovisni jedni o drugima. Puno više od izolacije trebali bismo naučiti odvagivati između nužnog, korisnog i rasipnog. I u tom smislu je korona naša učiteljica. U samo nekoliko tjedana koronavirus (SARS-CoV-2) je pokrenuo revoluciju. Sićušno, nevidljivo, neuništivo, a ipak krhko, suptilno nešto (što čak nije ni živo biće koje se može samostalno razmnožavati), cijelom svijetu je utjeralo strah u kosti, svjetske moćnike prisililo na koljena, ugrozilo egzistenciju svih nas. I naš život mijenja zastrašujućom brzinom.
Za samo nekoliko dana sve se radikalno promijenilo. Navike, potrebe, zahtjevi su relativirani. Svi mi postali smo potencijalne izbjeglice. Samo što nikamo ne možemo pobjeći od nas samih.
Savjetuje nam se da ostanemo kod kuće kako bismo štitili sebe i druge. Sad je potrebno zastati, sabrati se i tu ostati dok se svijet ne vrati u ravnotežu. Izdržati. Biti strpljiv. Prepoznati značenje nespektakularnog. Shvatiti što je stvarno važno, što stvarno ima značenje za naš život.
Svakoga dana učimo cijeniti stvari koje smo ignorirali, zapostavljali, zaboravili ili smatrali suvišnima: zajednički provoditi vrijeme. Provoditi vrijeme u osami. Opažati osjećajnost života. Ponovo oživjeti naša osjetila. Usporiti ritam svog života. Nanovo definirati i cijeniti značenje posla, odgoja, studija, društvenih veza, ali i bogatstva. Osjećati se neizmjerno obogaćenima stvarima kojima se ne trguje na burzi. Cijeniti svakog pojedinog čovjeka. I još puno toga.
Ubrzano shvaćamo da djelotvornost ne smije biti jedino mjerilo kojim se mjeri vrijednost života. Učimo drukčije shvaćati vrijeme i kvalitetu života. Slušati šum lišća ili kiše, opažati promjenu jačine svjetla. Miris i boje hrane, okus svježe kuhanog promatrati kao vrijednost po sebi. Učimo cijeniti vrijednost spontanog smiješka. I još puno toga. U tijeku je snažno emocionalno oživljavanje društva koje je oboljelo od nepažljivosti.
Vrijeme za novi početak
Prije ere korone bili smo u žurbi koja je svuda vladala. U kroničnom nedostatku vremena. Izgledalo je da nam je preostalo premalo vremena čak i za spašavanje okoliša. Shutdown u gotovo svim zemljama većinu nas je prisilio na prividnu pasivnost. Nama i okolišu je poklonjeno vrijeme. Vrijeme za razmišljanje o novom početku. Vrijeme za novi početak.
Liječnici, njegovatelji, čistači ulica, proizvođači i prodavači hrane i svi koji riskirajući svoj život omogućuju nastavak svakodnevice junaci su ovih dana. Mi ostali sjedimo kod kuće i ako smo mudri da izdržimo sami sebe, da ne pobjegnemo u beskrajno gledanje Netflixa i sličnih platformi, nego uđemo u razgovor sa samim sobom i u autentičnu i duboku komunikaciju s drugima, vrlo brzo ćemo pridonijeti pronalaženju odgovora i rješenja za krize. Do tada ćemo diljem svijeta peći kruh s kvasnim tijestom. (Čak je i NY Times za to objavio recept.) Radit ćemo u vrtu, čistiti svoje ormare, sortirati spise, čitati, učiti neki novi jezik, pjevati, slikati i plakati. I prije svega ćemo razmišljati i stvarati red u našoj nutrini. A u glavi ćemo smišljati planove za ozdravljenje svih nas i novi početak.
Podsjeća nas se da smo svi u istom čamcu. I da je spašavanje čamca moguće tek ako budemo težili dobru cijele zajednice. I ako se za to budemo zalagali. To u ovom trenutku znači da se mnogih stvari treba odreći, provoditi social distance, svoju djecu podučavati kod kuće i omogućiti im školsku nastavu online kroz distance education. Čak i djeca moraju neke stvari žrtvovati. Kako će se ta snažna promjena odraziti na njihov život?
Ne znamo koliko dugo će zastoj trajati. Ali nakon dana shutdowna, borbe, očaja, sabranosti izaći ćemo iz svoje kukuljice potpuno promijenjeni. Bit će to globalna metamorfoza. Rasti ćemo sa svojim zadaćama. Kao nakon nekog rata puni elana ćemo stvarati nove stvari. I kreativnost svijeta će se izražavati u održivom, značajnom, smislenom. Uzvišenom. Tko će se htjeti vratiti u svoj raniji život?
Carmen-Francesca Banciu je rođena u Rumunjskoj. Od studenog 1990. živi kao slobodna autorica u Berlinu, piše za radio i novine i vodi seminare kreativnosti i kreativnog pisanja. Od 1996. piše na njemačkom jeziku. Njezin roman "Lebt wohl, Ihr Genossen und Geliebten!" (Zbogom drugovi i ljubavnici!) nominiran je 2018. za Njemačku književnu nagradu.
Novi komentar