Svemirska dizala više nisu u domeni znanstvene fantastike - uskoro postaju stvarnost

Zamislite sljedeću situaciju - ulazite u dizalo i službenik poput onoga u hotelu vas upita do kojeg „odredišta" želite stići - niže zemaljske orbite ili geostacionarne orbite (GSO)? Da, istraživanja i znanost toliko brzo napreduju da je pitanje trenutka kad ćemo imati dizala koja vode sve do svemira.

Barem tako tvrdi indijski stručnjak za svemir A. Senthil Kumar, zamjenik čelnika Svemirskog centra Vikram Sarabhai (VSSC), a citira ga agencija IANS: „Svemirski znanstvenici i inženjeri istražuju mogućnosti dizajniranja dizala do svemira." VSSC je inače dio Indijske organizacije za istraživanje svemira (ISRO). Kumar je svoje tvrdnje iznio na 98. indijskom znanstvenom kongresu prošloga petka.

„Svemirsko dizalo sastoji se od kabela koji je spojen od temelja na zemlji do utega koji se nalazi preko geostacionarne orbite, odnosno 35.786 kilometara dalje. Samo dizalo bi se, dakle, kretalo preko kabela od ugljičnih nanocjevčica razapetog od tla do svemira."

Svemirsko dizalo bi se trebalo koristiti za prijevoz ljudi, satelita i ostale opreme sa Zemlje u svemir. Prema Kumarovim riječima, jednom kad se izgradi potrebna infrastruktura troškovi prenošenja bilo čega sa Zemlje do GSO-a smanjit će se s trenutnih 40.000 dolara po kilogramu težine na samo 250 dolara.

To će dizalo postizati brzinu i do 200 kilometara na sat i do GSO-a će stizati za otprilike osam dana. Kumar napominje da 94 posto težine konvencionalnih svemirskih raketa otpada na gorivo i ostalu potrošnu infrastrukturu. Zato sada svemirske agencije diljem svijeta rade na smišljanju sigurnog pristupa svemiru ali po niskim troškovima.

Kumar tvrdi da bi sam temelj sustava dizala mogla biti građevina poput visokog nebodera od kojega bi spomenuti kabeli od ugljičnih nanovlakana protegnuli nekih 50.000 kilometara prema nebu. Dizalo bi pokretala energija laserskih zraka.

Stajališta dizala bila bi u različitim orbitama. Govoreći o samom kabelu kojim bi se dizalo kretalo, znanstvenici najviše spominju onaj od ugljičnih nanocjevčica koji teoretski može izdržati naprezanje od 300 gigapaskala dok je najmanja potrebna 'snaga' za svemirska putovanja u smislu svojstva materijala tek 130 gigapaskala.

Bilo kako bilo, ono što je provjereno jest to da nanovlakna koja se trenutno proizvode mogu izdržati naprezanja do pet gigapaskala.

Kabel bi bio najdeblji pri samom vrhu, a u svemir bi ga dovukao satelit odmotavajući ga sa Zemlje. Međutim, pored samih logističkih i tehničkih problema postoje još neki izazovi - radijacija, munje, vjetar, meteori, svemirske krhotine, ali Kumar uvjerava da je i te prepreke lako zaobići.