Stoljeće megagradova

Već sad živi preko četiri milijarde ljudi u gradovima, do 2030. UN procjenjuje da će ih biti milijarda i pol više (Svijet se seli u megapolise ). To više nisu gradovi koji se mjere u stotinama tisuća, nego megagradovi od preko deset milijuna stanovnika i koji niču na svim kontinentima. Mogu li oni uopće podnijeti toliko povećanje broja stanovnika?

„Ne, ne mogu", potpuno jasno odgovara Eva Dick, sociologinja i specijalistica za razvoj gradova Njemačkog instituta za razvojnu politiku (DIE). „Tek se treba izgraditi infrastruktura kako bi se zbrinuli ljudi koji će još doći živjeti u gradovima."

Nije sporno kako su investicije potrebne: već i one će stvoriti milijune radnih mjesta koji će pak opet privući nove stanovnike. Ali tko da plati te investicije?

Gorka iskustva liberalizacije komunalnih usluga

Uvijek se iznova spominje model P&P ulaganja, privatnih ulaganja u javni (Public) sektor. Wolfgang Scholz s Fakulteta za urbanizam Tehničkog sveučilišta Dortmund ne dvoji kako se tako mogu namaći sredstva - ali nipošto ne misli da je to rješenje: „Kapital je tu i traži investicije koje će dugoročno donositi novac. Infrastruktura je zahvalno područje jer su ljudi ovisni o toj infrastrukturi. A tko je vlasnik jednog vodovoda, ne mora se bojati da će neki konkurent sagraditi još jedan. To znači da tako stvaramo monopole."

Scholz je godinama pratio razvoj gradova, prije svega gradova globalnog juga. I njegov nedvosmislen zaključak: privatizacija komunalnih usluga je uvijek katastrofa. „Liberalizacija vodovoda koju je u devedesetima prošlog stoljeća Svjetska banka predložila nekim gradovima Afrike i Azije je prije vodila pogoršanju vodoopskrbe nego njezinom poboljšanju", kaže Scholz. Identična iskustva s privatizacijom i liberalizacijom je imala i Europa.

No većina tih gradova juga (na popisu gradova UN-a u kojima se očekuje najbrži rast vode gradovi kao Zindera u Nigeru, Bujumbura u Burundiju, Lokoja u Nigeriji...) ima tek skromne ili čak nikakve prihode od poreza kako bi uopće izgradili tu infrastrukturu. Prihode obično ubire država, a ne grad. Ali Scholz navodi i mudra rješenja koja su nađena, na primjer u Tanzaniji: „Tamo se reklo, gradovi će dobiti više novca, ali moraju dokazati da će i više privrijediti. Gradovi se moraju dokazati. Ako dobro gospodare i upravljaju, dobivaju više ovlasti."

„Pametni gradovi" ipak ne mogu sve

Posebni je problem takve megagradove stvoriti da bi bili prihvatljivi i za okoliš. Tek tu su potrebna golema sredstva i o tome se već razgovaralo na konferenciji u Quitu 2016., ali i sad predstavnici gradova, država, znanstvenici i gospodarstvenici i predstavnici građanskih udruga u Kuala Lumpuru razmišljaju o tom, naizgled nerješivom problemu.

„Održivi grad zadovoljava socijalne, ekonomske i ekološke zahtjeve održivosti, u smislu da je grad inkluzivan, da je produktivan i da ne opterećuje okoliš", sažima Eva Dick. No današnji gradovi su u pravilu puka suprotnost tih želja: upravo oni uzrokuju tri četvrtine emisije štetnih plinova. Nije sporno da su gradovi produktivni - nada da će se tamo lakše naći posao ima osnove, jer 80% ukupnog svjetskog gospodarstva je rezultat proizvodnje u gradovima. Ali isto tako oni gutaju i toliki udio resursa.

Takve zadaće upravljanja resursima u megapolisima koji broje već i više od 30 milijuna stanovnika i kakvih će biti sve više, više nisu moguće bez najmodernije tehnologije koja će upravljati energijom, opskrbom vode, ali i prometom. „Održivost se sigurno ne može stvoriti samo tehnologijom, ali informatička tehnologija svakako može pomoći u održivom razvoju grada", misli Dick.

Diljem svijeta se planiraju takozvani Smart Cities, „pametni gradovi" koji koriste sve prednosti tehnologije. U listopadu 2016. je prijestolonasljednik Saudijske Arabije Mohamed bin Salman objavio kako će na Crvenom moru biti sagrađen Neom, najmoderniji grad na svijetu. Manje vrijedne poslove radit će roboti, sve će biti povezano. To nije samo tehnološki izazov za Saudijsku Arabiju: princ je objavio kako će taj grad imati i golemu samostalnost čak i u pitanju zakona i običaja. Žene neće biti prisiljene nositi veo i moći će izlaziti na ulice i bez muške pratnje. Jer taj grad treba ponuditi alternativu i radna mjesta za društvo kojem Saudijska Arabija tek teži.

Ne getoi, nego policentričnost

Takvih high-tech gradova već ima: u Songdu u Južnoj Koreji tamošnjih stotinjak tisuća stanovnika uživaju u svim blagodatima tehnologije. No to ima i svoju cijenu, tako da su svi ti stanovnici pripadnici dobrostojećih obitelji: „Tako nešto uopće ne smatram nekakvom održivom alternativom. To je skoro geto gdje žive samo ljudi koji si to mogu priuštiti, odsječeni od normalnog stanovništva", misli Stefan Schmitz, arhitekt i urbanist iz Kölna.

On je još od 2012. zaposlen na jednom golemom projektu u Mongoliji: njezin glavni grad Ulan Bator je nekoć bio tek utočište nomada, onda je preživio urbanističko divljanje socijalističkog doba, a s novim bogatstvom je tamo baš sve postalo previše tijesno. Zato se gradi potpuno novi grad, Maidar City, i to prema svim ekološkim normama.

Izvorno je bio planiran tek vjerski centar na južnim obroncima masiva Bogd Khana. Tamo se već gradi golema skulptura Bude koja će biti veća nego Kip Slobode pred New Yorkom. Ali dok se planiralo to vjersko središte došla je i ideja da se sagradi još jedan grad pored Ulan Batora koji će imati 300.000 stanovnika. Schmitz nam kaže kako je plan već došao do toga da se traže investitori.

„Tamo nećete moći kupiti zemljište i graditi što hoćete. Određena su pravila, također i kada je riječ o ekologiji i upotrebi obnovljive energije. Sve to stoji u kupoprodajnom ugovoru." Njegova vizija grada budućnosti je zbir dobrih iskustava prošlosti i koristi novih tehnologija. Kao u drevnim gradovima, on neće imati samo jedno središte, nego čitav niz ravnopravnih urbanih sredina u kojima se planiraju i radna mjesta i stanovi, kulturni sadržaji, javne usluge i trgovine. Samo tako može nastati raznolikost koja će biti ugodna za život, dakle nikakvi getoi samo za bogate i Gated Communities za imućne. Jer za njega se održivost i ekologija ne može dijeliti od društvene uloge grada: „Održivo je samo ono što je mješovito i socijalno i funkcionalno", misli arhitekt iz Kölna.