Sport se ipak ne vrti samo oko novca

Hrvatski sport diči se posljednjih dana činjenicom pune isplate zatraženih javnih sredstava krovnim organizacijama: Hrvatskom olimpijskom odboru (HOO), Hrvatskom paraolimpijskom odboru, Hrvatskom sportskom savezu gluhih, Hrvatskom akademskom sportskom savezu i Hrvatskom školskom sportskom savezu. Potpora je namijenjena organizaciji i razvoju naročito onih manje komercijalnih sportova koji nemaju drugih stalnih izvora prihoda i djelatnostima mladih te amaterskih sportaša, kao i hendikepiranih osoba. Konkretno, za te svrhe u 2018. godini je Središnji državni ured za šport, predvođen državnom tajnicom Janicom Kostelić, namijenio oko 180 milijuna kuna, tj. dodatnih oko 24 milijuna ili 15,5 posto više nego lani.

Ipak, premda se i u sportu danas „sve vrti oko novca", dobro je znano da organizacija i razvoj sporta u RH kronično pati od više problema druge naravi, ne manje ozbiljnih od besparice. O njima se nažalost malo i rijetko govori u javnosti, a vlasti ih obično zanemaruju i prebacuju na neke buduće političare. Petar Skansi, nekoć vrhunski košarkaš i košarkaški trener, ali i bivši pomoćnik za sport ministra znanosti, obrazovanja i sporta RH, mišljenja je da bi povećana financijska sredstva - u svakom slučaju hvalevrijedna - morala pratiti i odgovornija državna sportska politika. Primjerice, on spominje kako stalno izostaje studiozna i kompleksna državna strategija za sport, bez koje nema ni dugoročno kvalitetnog pristupa tom sektoru.

Nužnost centralnog državnog odlučivanja o financijama za sport

Naš sugovornik dodaje i da velika javna poduzeća kao što je Hrvatska elektroprivreda ne bi smjela - kad bi postojala strategija - sponzorirati npr. vaterpolo i rukomet, a nimalo košarku i odbojku. Prema njegovu stavu, moralo bi se znati koliko novca društvo izdvaja po svim osnovama za sport kako nitko ne bi ostao grubo zakinut. U protivnom, opet će oni s boljim vezama dobivati više, a manje utjecajni će životariti na rubu propasti kao što je sad često primjer. Povrh svega bi se trebalo onemogućiti situacije kao što je bila ona početkom ovog desetljeća, kad je privatni nogometni menadžer Zdravko Mamić za GNK Dinamo primao od Grada Zagreba veći iznos javnog novca nego sav ostali hrvatski sport od države zajedno.„Osim toga, izuzetno važan problem kojim bismo se morali pozabaviti jest činjenica da jedino sportska djelatnost u Hrvatskoj, od velikih korisnika javnog novca, nema centralno tijelo koje usmjerava sav novac savezima i odborima. Dok su to u drugim područjima razna ministarstva, Državni ured za sport je taj koji danas samo preusmjerava financije Olimpijskom odboru, bez daljnjih ingerencija. A način biranja političkih vlasti i dužnosnika HOO-a je bitno različit u pogledu demokratičnosti procedure. Očito je stoga da se nismo u stanju suočiti s pogrešnom praksom koja je na snazi još otkako je na čelu te organizacije bio Antun Vrdoljak, što u novije doba nipošto nije primjeren javni model", rekao nam je Skansi.

Ozren Biti, sociolog sporta s Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu, skrenuo nam je pažnju na dominantni utisak s početka godine da je sport u RH organizacijski i infrastrukturno odlično zbrinut. Ali, to je samo efekt hrvatskog domaćinstva Europskom rukometnom prvenstvu i s time povezanoga glamuroznog stavljanja sportskih objekata u pogon vrhunskog sporta: „Naravno i odluke državne tajnice Janice Kostelić o raspodjeli bitno većih proračunskih financijskih sredstava među krovnim sportskim organizacijama u Hrvatskoj. Ali, to što je najprije putem medija prezentno široj javnosti, samo je dio široke platforme sporta u Hrvatskoj, dok konkretno namjensko trošenje novca uglavnom ostaje ispod površine."

Zanemarena vrijednost aktivnog odnosa građana prema sportu

„Tako je i s drugim problemima van našeg vidokruga", nastavlja Biti, „poput usklađenosti zakona s praksom, funkcioniranja sustava amaterskog sporta, uključenosti lokalnih zajednica u brigu o rekreativnom sportu, organizacije školskog sporta. Sporadično se i o tim aspektima domaćeg sporta pojavljuju u medijskom i javnom prostoru neke informacije, no to nije razmjerno njihovoj društvenoj važnosti. Naime, nije više na državi da pretežno skrbi za one koji žive od sporta kao profesionalne djelatnosti, već je prije njen zadatak stvoriti pretpostavke da što više ljudi na što kvalitetniji način integrira sportske aktivnosti u svoje živote. Promicanje aktivnog odnosa građana prema sportu je dakle ta vrijednost."

A radi se o društvenoj vrijednosti koja podrazumijeva, stav je Ozrena Bitija, da se ulaganje ne samo financija, nego i znanja i vremena i energije nadležnih tijela i osoba, većim dijelom preusmjeri s vrhunskog sporta na druge sportske pozornice. „To implicira i osmišljavanje kvalitetne strategije razvoja sporta na državnoj razini, koja bi počivala na realnim osnovama, tj. korespondirala bi sa stvarnim potrebama cjelokupne zajednice, tako i pojedinih joj dijelova - npr. djece i umirovljenika - te bi uvažila regionalne i lokalne specifičnosti i mogućnosti", rekao nam je ovaj sociolog. Sam veći novac je, prema tome, itekako bitan i dobrodošao, no hrvatski sport integralno zahtijeva i niz drugih vitalnih mjera za oporavak.