Snove o velikim etničkim carstvima ostaviti prošlosti

DW: Albanski premijer Rama u posljednje vrijeme stalno spominje stvaranje Albanske unije. Što pod tim podrazumijevate kao njemački promatrač - i s kakvim osjećajima?

Florian Feyerabend: Snovi o velikim etničkim carstvima - velikoj Albaniji, velikoj Srbiji ili velikoj Hrvatskoj - u 21. stoljeću bi trebali pripadati prošlosti. U kakve nedaće i zlo mogu odvesti takve sanjarije, to je upravo na Zapadnom Balkanu više od sto tisuća ljudi u 90-im godinama moralo platiti životom. Ali ako se o takvim utvarama ne samo sanja, već i ozbiljno govori, onda nas to ispunjava najvećom brigom. Zajednički projekt Europske unije je model suprotan etnonacionalističkoj politici!

Kako ja shvaćam aktualne albanske rasprave, tu se ne radi o ispunjavanju nacionalističkog sna kako bi se potisnuli drugi narodi iz regije, već o spajanju nečega što - prema Albancima - treba biti ujedinjeno, slično ujedinjenju Savezne Republike Njemačke i Njemačke Demokratske Republike 1990. U tom slučaju konfederacija između Kosova i Albanije koja bi u svakom slučaju težila članstvu u EU-u, s 5 ili 6 milijuna stanovnika ne bi bila najmnogoljudnija zemlja regije. Što bi govorilo protiv toga?

Usporedba s njemačkim ponovnim ujedinjenjem iz 1990. ne stoji iz mnogo razloga. Ovdje zbog specifičnog povijesnog, regionalnog i političkog konteksta ne želim izvlačiti daljnje analogije. Jasno je: misaone igre o novom povlačenju granica na Balkanu su igra s vatrom, posebno ako bi se ono trebalo odvijati na osnovi etničke pripadnosti. Implikacije o regionalnoj ravnoteži moći, o posljedicama za državnost i društveni suživot u trećim zemljama - što bi bilo, na primjer, s albanskom etničkom skupinom u Makedoniji? - su nepredvidive i sigurno bi pojačale (povijesne) strahove i etnonacionalistička stremljenja u susjednim zemljama - s neizvjesnim ishodom. Bila bi otvorena Pandorina kutija i viđena politika u duhu 90-ih godina. Posljedice te politike su, što je tragično, poznate. Ne znam ni za kakvu anketu iz koje bi proizlazilo da narodi pridaju posebno značenje stvaranju etničkih velikih carstava. Ono što ljudi zaista očekuju od političara nisu cinične igre s nacionalističkim varkama, već rješenja konkretnih problema na licu mjesta - suzbijanje korupcije i kriminala, stvaranje radnih mjesta i ekonomskih perspektiva; europske perspektive. Ako nema sposobnosti ni volje za ozbiljno suočavanje s tim izazovima, ljudi će otići. Utvare etničkih carstava bi onda bile zemlje bez građana.

Kako procjenjujete aktualnu ulogu Albanije u rješavanju kosovskog pitanja? Štobiste očekivali od Albanije sada, kada je dijalog u posljednjoj fazi?

Ima mnogo glasina, a neke od njih su možda istinite, koje albanskom premijeru Ediju Rami pripisuju važnu ulogu u aktualnoj raspravi o korekcijama granica ili razmjeni teritorija između Kosova i Srbije. Dijalog pod vodstvom EU-a između suverenih država Kosova i Srbije ima za cilj normalizaciju odnosa. Ali, previše kuhara će upropastiti smjesu - a tijesto se ponekad mora malo i „odmoriti". Suzdržanost je poželjna, a nepotrebna žurba u finalnoj fazi je također kontraproduktivna.

Kosovo želi ukinuticarine na robu iz Srbije tek kada dobije jamstva Srbije da će ga priznati. Srbija, međutim, želi ući u pregovore tek kada se carine ukinu. Kako izaći iz pat-situacije?

Iako se ljutnja i gnjev kosovske vlade zbog praksi srpske vanjske politike - sprječavanje članstva u Interpolu, forsiranje trećih država da povuku svoje priznanje Kosova - može razumjeti, uvođenje carina je bila odluka koja je u suprotnosti s Berlinskim procesom, dogovorima Srednjoeuropskog sporazuma o slobodnoj trgovini i duhom procesa normalizacije. Mnogo toga što je postignuto na polju razmjene i kooperacije između Srbije i Kosova, sada trpi štetu. Na kraju, trgovinskim embargom - koji se odnosi i na promet robe s Bosnom i Hercegovinom - na kraju su u prvoj liniji pogođeni kosovsko stanovništvo i privatna ekonomija.

Više albanskih političara je u posljednje vrijeme tražilo direktniju ulogu Njemačke u rješavanju konflikta između Kosova i Srbije. Podržavate li te zahtjeve?

Njemačka vanjska politika je uklopljena u europski okvir. Dijalog o normalizaciji između Kosova i Srbije vodi EU. Teško je oteti se dojmu da dijalogu ne bi škodilo malo više orijentacije kako ne bi završio u slijepoj ulici ili na nizbrdici. Još 2011. je kancelarka Angela Merkel preuzela vodeću ulogu u konfliktu o statusu. Ona i dalje uživa veliki ugled i divljenje na Zapadnom Balkanu. Njemačko pozicioniranje kao što je neslaganje s promjenama granica se čuje i ima težinu. I političke zaklade mogu igrati ulogu u tom procesu i to već čine - tako što traže neslužben politički dijalog i prate u Srbiji važan politički „unutarnji dijalog" koji je pokrenuo predsjednik Aleksandar Vučić. Jer, na kraju mora stajati rješenje koje prihvaćaju oba stanovništva. I stanovništva Kosova i Srbije moraju biti pripremljena na to. U to pripada i priznanje nekih bolnih činjenica kao takvih.