Slobo, kao da nikad nisi otišao

Hrvatska je priznala Kosovo. Hoćemo li opet zbog toga zaratiti sa Srbijom? Hoće li, kako to obično tepa pogromaški raspoložen tisak, ‘opravdano ogorčeni srpski narod’ razbijati hrvatske prodavaonice i tvrtke u vlasništvu naših biznismena, hoće li hrvatski pjevači opet zaobilaziti beogradski Sava centar?

Teško. Unatoč silnom rogoborenju narodnih masa i srpskog predsjednika Borisa Tadića koji izgovara općenite prijetnje, jer je takva orijentacija njegove dezorijentirane politike, golema većina Srba shvaća da su Kosovo jednog dana morali izgubiti.

Problem je samo jedan: kako ono što svi znaju privatno priznati u masi koja ne priznaje individualno, masi koja priznaje samo kolektivne ispade strasti? Stoga se neće dogoditi ništa osobito dramatično, broj država koje priznaju Kosovo povećavat će se iz dana u dan, izbijat će povremeni ‘spontani’ incidenti u Srbiji i na Kosovu, poput ovotjednih u Kosovskoj Mitrovici.

No Kosovo će ostati samostalno, ma što o tome mislili Voja Koštunica zvani Kalašnjikov, Matija Bećković, majka Rusija, Emir Nemanja Kusturica i Bora Đorđević. Što se tiče predstavnika Srba u Hrvatskoj, ostat će u Vladi jer i sami znaju da bi bilo kakav drukčiji postupak donio mnogo štete.

Dugovječnost Slobine fašizacije

Službene vijesti koje dolaze iz Srbije, ali i osobni kontakti s ljudima koji su svih ovih godina uz velike napore ostali ljudi, potvrđuju poraznu činjenicu. Fašizacija ove zemlje provođena za vladavine Slobodana Miloševića, daleko je dugovječnija nego što se činilo još prije osam godina, kada je pao njegov režim.

Ti ljudi, koji nastoje ostati normalnima i dalje, zgroženi su općim stanjem duha u državi, u kojoj televizijsku stanicu B92 i stan opozicijskog lidera Čede Jovanovića povremeno čuva policija da ne bi došlo do linča. Prije pet godina, nakon ubojstva premijera Zorana Đinđića, Srbija je propustila povijesnu priliku obračunati se sa smećem nagomilanim godinama, jer su Koštuničini podanici opstruirali borbu protiv kriminala.

U posljednjih mjesec dana, od proglašenja nezavisnosti Kosova, događaji u Srbiji mogu se svesti pod zajedničku poruku mrtvome diktatoru što su je ispisale neke tamošnje šaljivčine na jednom internetskom forumu: Slobo, kao da nikada nisi otišao. Dvije godine nakon smrti, otkako je sahranjen u požarevačkom dvorištu uz apsurdnu ceremoniju, Milošević je metaforički življi no ikad prije. Svečano je uskrsnuo na velikom mitingu održanom usred Beograda, na kojem se po starom tamošnjem običaju nacionalističkog pretjerivanja, navodno okupilo toliko milijuna ljudi koliko ih nema u cijeloj Srbiji i široj okolici.

Ova država tako se po tko zna koji put pokazala zatočenicom nacionalnih mitova, kojima je toliko duboko zaražena da joj teško ima premca u svijetu. Još je življi Milošević kad progovara kroz usta srpskih političara, koji opravdavaju nasilje na ulicama, na graničnim prijelazima i nad neistomišljenicima iz vlastitog naroda.

Srbija s one strane ogledala

U takvoj halabuci, isprva nije bilo moguće čuti drukčije glasove, koji su se ipak malo-pomalo počeli do naših ušiju probijati ovih dana. Najbolji srpski pisac mlađe generacije Vladimir Arsenijević, ovih dana u Novostima, tjedniku Srpskog narodnog vijeća Hrvatske, pita se kako je bilo moguće toliko zalutati u pogubne zablude, te na neki način ispisuje hommage kosovskom odcjepljenju.

Arsenijević jednostavno izvrće naopako parole ‘Kosovo je srce Srbije’ i ‘Kosovo je Srbija’, navodeći jednostavnu istinu kako Kosovo nikad više neće biti Srbija, dok će sama Srbija još dugo biti - zemlja s one strane ogledala.

Ponekom promatraču iz Hrvatske vrlo će neobično zvučati što pisac otvoreno tvrdi da Srbija treba priznati Kosovo. Slobodno citirane njegove riječi: Ne zbog toga jer će to napraviti cijeli svijet, nego zbog priznanja neumitne volje većinskog albanskog stanovništva.  

Slično piše i poznati novinar Miloš Vasić: ‘Kosovo nisu oteli bjelosvjetski moćnici, Vatikan i Kominterna, Kosovo su oteli kosovski Albanci i to jasno izraženom demokratskom voljom za samoopredjeljenjem, pa sviđalo se to nama ili ne.’  

Istodobno se probijaju i glasovi nekih lidera Srba na Kosovu, koji shvaćaju realnost i gledaju prema budućnosti. Njih je više strah divljanja iz Srbije nego Albanaca. Osim ostalog, u nas je malo poznata i činjenica da je kosovski premijer Hashim Thaci uoči proglašenja samostalnosti obilazio srpske enklave kojih još uvijek ima podosta izvan barikada u Kosovskoj Mitrovici, a i pred njim je velika kušnja: mora zaustaviti jastrebove u vlastitim redovima.  

Šovinisti ne brinu o svom narodu

Nataša Kandić, ta ludo hrabra žena iz Fonda za humanitarno pravo, u Jutarnjem listu svjedoči o tome kako na suđenja za zločine nad Albancima dovodi svjedoke u Beograd, gdje se sudi za ubojstvo 49 članova obitelji Berisha. Izložena je nevjerojatnim fašističkim šikaniranjima iz redova svojeg naroda, ali ne posustaje. Opisuje kako su 1999. godine leševi Albanaca otpremljivani u hladnjačama, i potom pokopani na tajnim lokacijama.

Nataša Kandić je čak bila nazočna proglašenju nezavisnosti u kosovskom parlamentu, zbog čega su je tabloidi označili ne samo izdajicom, nego su zatražili da joj se ne dopuste ulasci u trgovine, skupljani su potpisi za njezino hapšenje, a jedne su je novine proglasile mrtvom.

Šokantno je koliko srpski šovinisti nemaju sluha za opstanak svog naroda tamo gdje je on u većini, jer njima je mitomanija jednostavno važnija od ljudskih života. Tako je bilo u Hrvatskoj, u Bosni i Hercegovini, a tako je i na Kosovu. Njima nije nikakav problem organizirati nasilne nerede na granici s Kosovom ili u samoj Kosovskoj Mitrovici, zbog kojih će naposljetku ispaštati sami Srbi. Tako smo ovih dana, i to od odvjetnika hrvatskih generala u Haagu, doznali da je na Kosovu od dolaska međunarodnih snaga ubijeno oko 1000 građana srpske nacionalnosti.

Ovaj podatak iznijeli su kao ilustraciju neučinkovitosti međunarodne zajednice, iskoristivši ga kao kontraargument na suđenju.  

Sve u svemu, Hrvatska može biti zadovoljna jer se proglašenje Kosova dosad nije pokazalo osobito štetnim za odnose u našoj državi.