SJENOSTRAH akademskog slikara Tomislava Šilipetra

Fobije ili strahovi oduvijek prate čovjeka ( čovječanstvo ) prisno i odano, bezrezervno na povijesnom putu, slijedeći ga bez prestanka kao znani ili neznani pratitelji, nerastumačivi ili prepoznatljivi, ali uvijek nekako opako tajnoviti, neraspoloženi prema tijelu i umu, u raznolikim paletama raznovrsnih situacija i događanja, čekajući svoju prigodu da se poput krpelja prilijepe za čovjeka i utisnu mu se u dušu.

Suvremeni, mlađi ali vrlo dojmljivi hrvatski likovni umjetnik, akademski slikar Tomislav Šilipetar iz Zagreba ovih se dana ( djelomično ) predstavio s novim ciklusom SJENOSTRAH, s vrlo zanimljivom kompozicijom, sa sjedećom figurom muškarca okruženog tamom, poput osobe na optuženičkoj klupi dok iz tame koja ga okružuje dopiru uzvici, glasovi prijetnje što naviru iz optužnice.

Međutim, ovdje je ipak ponešto drugačija priča, zgrčeno, presavijeno, pognuto tijelo muškarca na stolcu usred tamnine s nepoznatim, skrivenim lice, u samom je središtu zbivanja, u smirenoj nutrini uragana ,proizvodeći, rađajući, emanirajući strah od sjenovitih, sjenolikih oblika koji ispunjaju volumen, djelujući snažno na um i tijelo osobe koja sjedi, tvoreći zatvoreni krug.

Sugerira li taj stolac, položaj figure koja sjedi svu uzaludnost borbe i otpora, koja , čini se tako, samo uvećava broj razgoropađenih sjena koje nas kontinuirano pritiskaju i guše a srca samo što se nije raspuklo od siline krvi što ključa kroz tijelo.

O strahovima drugih ne moramo govoriti jer se itekako dobro razumijemo u vlastite i znamo dobro koliko smo se uspješno ili neuspješno borili protiv njih, danonoćno, niti ne prepostavljajući kada će ta muka prestati, završiti.

Intrigantne , prevladavajuće tamne slike, pesimistične i obeshrabrujuće, bez imalo nade i očekivanja bilo kakve sutrašnjice, dominatni je dojam koji se nespatan stvara u kontaktu snovim ciklusom Tomislava Šilipetra, snažno djelujući na gledatelja porukom kako se nitko nije i neće spasiti i nikada neće izmaknuti bijesu i upornosti straha, slijedeći od nas od rođenja do smrti.

Šilipetar je realizirao izniman ciklus koje rado nazivam Tamne slike, posvećen svim ljudima, posvećen samome sebi, ciklus koji svjedoči o najstarijijoj borbi čovjeka, o borbi sa samim sobom, koji bilježi i sve uzaludnosti i lažna neispunjiva očekivanja.

Tamnina boja s ponekim istaknutim kolorističkim bljeskom detalja odrednica je također ovoga snažnoga ciklusa o samoći čovjeka okruženog lelujavim, nepoznatim i opasnim zatamnjenim svijetom.