Siniša Labrović – Iz rječnika i Zid, pljesak, kuća, smijeh

Dva dana, četiri performansa na dvije lokacije u organizaciji udruge Domino i u sklopu Festivala Perforacije 2022. Prvog i drugog srpnja, Siniša Labrović odlučio je progovoriti o posljedicama potresa, manjku obnove pogođenih područja i aktualnoj vladajućoj eliti. Prvog je dana izveo performans pod nazivom Iz rječnika na dvije lokacije - na Markovom trgu i ispred zgrade HDZ-a na Trgu žrtava fašizma.

Koncept se sastojao od hodanja sa transparentom koji je imao napisanu riječ sa svake strane sa pripadajućom rječničkom definicijom. Drugog je dana na istim lokacijama izveo dva različita dijela performansa pod nazivom Zid, pljesak, kuća, smijeh.

Bilo je planirano da na oba performansa sudjeluju ljudi s Banije, čiji su se životi nakon potresa 29. 12. 2020. drastično promijenili. Iako nije sve teklo po planu, njihov nedolazak nije spriječio Labrovića da prvi performans odradi sam, a drugi potpomognut publikom koja se zatekla ispred HDZ-a. Na Markovom trgu Labrović je održao govor u kojem je pričao o tome kako je performans bio zamišljen i sam ga odradio na što je publika, po planu, odgovorila pljeskom i smijehom.

Najefektniji dio ovog dvodnevnog ciklusa dogodio se ispred HDZ-a. Na 200 cigli, bijelom su bojom ispisana imena gradova, sela i mjesta koja su bila pogođena potresom te je od njih napravljen maleni zid ispred središta HDZ-a. Uz prisustvo policije, zaštitara HDZ-a, novinara i gledatelja, Labrović je položio prvu ciglu sa imenom sela Čukur, a uskoro je, zajedno sa svima koji su htjeli sudjelovati, napravljena vremenita instalacija.

Siniša Labrović rođen je 1965. godine u Sinju. Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1997., a vizualnim umjetnostima počeo se baviti 2000. godine. Neki od njegovih najvažnijih performansa bili su Zavijanje ranjenika, Oblačenje Golog otoka, Stado.org i Perpetuum Mobile. Izlagao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Većina njegovih performansa aktivističkog su karaktera.

Sa Sinišom Labrovićem razgovarali smo o odrađenim performansima, njegovom viđenju restrikcija i nezainteresiranosti šire publike, a uz to je najavio i buduća događanja na kojima će sudjelovati:

Evo za početak bih Vas zamolio da objasnite tijek ovih dvaju performansa.

Imali smo dva dana performanse, bili su na dva mjesta svaki dan. Prvi je bio na Markovom trgu, a onda na Trgu žrtava fašizma, ispred ulaza u prostorije HDZ-a. Jučer sam ja izvodio sam performans koji se zvao Iz rječnika, markirao sam te prostore. Na Trgu svetog Marka sam nosio transparent na kojem je s jedne strane bila riječ, s definicijom iz rječnika, potres, a s druge strane savjest. Ispred HDZ-a sam nosio drugi transparent, jednake strukture... Znači riječ jedna je bila krađa i njena definicija, a s druge strane riječ stid. Tu su me zanimale dvije stvari, s jedne strane imamo neki događaj koji je devastirajući, a ustvari ima svoje socijalne posljedice koje se šire u društvenost i socijalnost. Dakle taj potres, makar uzrokovan prirodom, i krađa s jedne strane, a s druge strane mi se činilo da mogao psihološko-etički odgovor na ta dva pojma. Danas su zamišljena također dva performansa na Markovom trgu i ispred HDZ-a. Na Markovom trgu idealno je bilo zamišljeno da će sa dva autobusa doći ljudi sa Banije i onda bi svatko od njih i svatko drugi, jer mislim da je na ovaj i onaj način cijela Hrvatska pogođena tim potresom i reakcijom na njega, kazati što je njemu potres srušio, Što god to bilo. Od kuće, mira, sna, obitelji, štale, što god... Na svaku od tih rečenica, to jest nakon svakog od govornika, ljudi su trebali reagirati pljeskom i smijehom. Taj performans nije uspio. Mi smo se jako trudili, našli smo putem nekih privatnih poznanstava niz ljudi koji su se angažirali, a s druge strane smo kontaktirali niz vladinih udruga i nažalost od njih svih koje su kontaktirane, samo jedna je objavila poziv za sudjelovanje u performansu. Prijavilo se otprilike dvadesetak ljudi - deset iz Sunje i deset iz Petrinje, a na kraju su svi odustali. Jedna od sudionica je uhapšena... Iz kojih razloga ja ne znam, ne mislim da je uhapšena zbog ovog razloga, ona je i aktivistica tamo... Možda je i taj moment njenog hapšenja ljude prestrašio. Ja sam danas umjesto toga izveo retorički performans u kojem sam se referirao na tijek razvoja ideje i planova i pokušaja da ovaj performans izvedemo, nagađanja zašto to eventualno nije uspjelo i onda sam samo ja izgovorio rečenicu: „Potres mi je srušio državu." Nakon toga su ljudi pljeskali i smijali se. Taj je performans bio otprilike oko 11 i 15, a u 13 sati smo bili ispred HDZ-a. Ovdje mi je bila namjera referirati se na Zid boli koji je devedesetih bio izgrađen kod Selske, na ulazu UNPROFOR-a. Ondje su na ciglama bila napisana imena i prezimena poginulih i stradalih, a mi smo ispred ulaza u HDZ napravili jedan privremeni zid od cigli sa imenima naselja, mjesta iz Sisačko-moslavačke županije, ali i nekih drugih pa je bio i Zagreb tamo ispisan. To je otprilike to.

Bili ste ispred HDZ-a i to je taj trenutak gdje se otvara prostor za raspravu o političkom angažmanu. Jeste li vi iza tog performansa imali neku političku poruku?

Ako je političnost u užem smislu, to jest nekakva stranačka kategorija i stranačko lobiranje, onda nisam imao nikakvu stranačku podlogu. Ja jesam imao ideju političnosti, apsolutno, i u prvom i u drugom slučaju apostrofirati one koji su bili odgovorni za organizaciju društvene, šire reakcije na potres. Ako se ja ne varam, od potresa u Zagrebu prošlo je više od dvije godine i više od godinu i pol od potresa na Baniji, a od tada gotovo nijedna kuća više-manje nije obnovljena. Mislim da je to užasno porazan, grozan rezultat koji jako puno govori i onima koji su trebali voditi organizacijski, i na svaki drugi način, obnovu. U tom se smislu performans htio obratiti onima koji su odgovorni za tu propast. Ovo nečinjenje nakon obnove, ta potpuna apatija je za mene ogromno činjenje. To ostavljanje ljudi u užasu i egzistencijalnoj tjeskobi, neprimjerenim uvjetima. Ja ne znam što bi više govorilo o prirodi vlasti u ovoj zemlji, što bi više govorilo o prirodi empatije u HDZ-u i o prirodi njihovog interesa za društvo kao takvo.

Bio je taj zadani vremenski okvir kada ste smjeli graditi zid ispred HDZ-a na kojeg vas je u jednom trenutku podsjetio i zaštitar. Zanima me Vaše viđenje toga, to jest shvaćate li to kao ograničenje ili samo kao okvir?

Kao okvir. To nije najugodnija činjenica, uopće da oni imaju moć, a s druge strane mi živimo u nekom društvu zakona i mi smo prvi pozvani poštivati zakone koji su smisleni. Nisam ja znao za sve uvjete, recimo taj vremenski okvir, ali nije to nešto što me iznimno uznemirilo. Čak i to uzimam kao simptom. I ovaj neuspjeh performansa na Markovom trgu i ispred HDZ-a, u smislu da nitko sa Banije nije došao. Mi smo planirali dva autobusa, a ja sam se nadao da ni dva autobusa neće biti dovoljno, da ni deset možda neće bit dovoljno jer da će ljudi do te mjere biti angažirani i ponukani doći u Zagreb do tih institucija i adresirati se ovako. Znači jedan vrlo neagresivan i neinvazivan način, a opet da pokažu svoj stav i da se utjelove na nekim mjestima gdje se odlučuje o njihovim sudbinama, da pokažu vjeru u sebe, da imaju neku vrstu samopoštovanja i da se izraze o svom jadu. To da se oni nisu pojavili je dokaz da je performans uspio u detekciji gdje mi jesmo kao zajednica i u detekciji povjerenja. Znači ti ljudi su potpuno izgubili povjerenje da ne samo vlast, nego uopće itko više išta može napraviti za njih ili želi. To mi se čini da može imati užasnu posljedicu na odustajanje ljudi ne samo od drugih, nego i od samih sebe jer ako odustajemo od bližnjeg, ne znam što je to više ostalo. Naravno, osim ako to nije stapanje sa svim jednim, ali to je probuđeni Buda ili raspeti Krist. Što se tiče tog vremenskog okvira, to isto može biti simptom te šire društvenosti, to jest zakona, što je moguće, što nije. U tom smislu ja nisam vidio nikakvu potrebu za nekakvom transgresijom, niti za osjećajem ugroženosti ili spriječenosti. Mi smo zid sagradili u to vrijeme. Nismo mi ni mislili da će to biti nekakav trajni zid, bilo da smo ga uklonili mi ili oni. Ono što bi meni bilo puno draže je da se oni potrude da taj zid uklone, dakle da HDZ taj zid makne pa barem da nešto napravi s nekim zidovima, nešto konstruktivno. Makar da uništava, što je ono što radi cijelo vrijeme. Policija je rekla do 14 i 30, vjerojatno je tu bio neki okvir koji se njima činio optimalan.

Spomenuli ste to neispunjeno očekivanje ljudi koji se na kraju nisu pojavili. Mislite li da je to ogledalo nekog većeg društvenog problema koji je aktualan u Hrvatskoj?

Mislim da da. Već smo prošli fazu ciničkog pogleda na politiku, što je isto užasna reakcija društva. Ja mislim da moramo, ne iz romantičnih razloga, nego čisto iz pragmatičnih razloga, odgovarati na vlast koja je u Hrvatskoj uspostavljena. Taj odgovor može biti 'slažemo se' ili 'ne slažemo se'. Nekako mi se čini da je puno zdravije za nas pojedince i društvo da imamo neku vrstu odgovora na pojedine probleme. Nije nužno imati potpuno istraženo mišljenje o nečemu, možemo imati površan stav, a da to i dalje može utjecati na društvo, na jedan vrlo zdrav način. Angažiranost definitivno može izvući iz nas i iz društva neke najbolje momente - možda u jednom momentu počnemo birati najbolje, a ne najgore. Dakle da nemamo mafiju na vlasti, nego da možda imamo neke ljude koji bi stvarno utjelovili brigu za društvo zato što bi im to bila definirajuća priroda vlasti. Danas imamo 30 godina devastacije demokracije u njenoj sadržajnosti i njenoj smislenosti. Zbog toga imamo ljude koji potpuno odustaju od politike. Sad smo ušli u jedan apatičan način razmišljanja, ne postoji više nikakva veza. Kao da su oni izašli ne iz Mliječne staze, ne iz Sunčeva sustava, nego kao da su izašli potpuno iz svemira. Ušli su u polje potpune ravnodušnosti koja po meni nema prosvjetljujući mod kao stapanje, nego ima užasan individualistički, gorki i poražavajući odgovor na ono što se događa. Koliko god mi bili potišteni, po meni je prirodan odgovor da mi uzvraćamo. Ne mora to biti uzvrat agresije, to ne mora biti uzvrat revolucije, ali možemo se pojaviti, kazati: „Okej, ja sam s ovim tako i tako, meni se dogodilo to i to." Očito nitko više nema želje da to kaže kao pojedinac i više očito nema vjere u kolektivnu akciju. Čak niti ljudi s Banije ne vjeruju da mogu doći s dva autobusa i da to može imati ikakav smisao, pojaviti se ovdje i utjeloviti tu banijsku srušenost. Utjeloviti što je sve srušeno, da to kažu i da to bude izrečeno na jednom od važnih mjesta naše društvenosti. Na Markovom trgu su tri stupa demokracije; sudbena vlast, izvršna vlast i zakonodavna vlast, to jest Ustavni sud, Vlada i Sabor. I Crkva koja je u temelju duhovna hrvatska vlast jer tamo je Markova crkva pa su mogli tamo kazati, ali nitko se nije pojavio.

Na Markovom trgu ste držali govor prije samog performansa. U njemu ste spomenuli krah koji je ovoga puta označio taj nedolazak ljudi i rekli ste da će taj opet biti taj krah, ali da je to ono na što vi ciljate. Možete li malo to prokomentirati?

Nije to nešto što ja priželjkujem, nego mislim da treba uvijek iznova odgovarati na stvarnost. Često to može izgledati kao provokacija. Ja ne mislim da je provokacija, nego da je to ustvari potvrda neke moje društvenosti koja meni apsolutno pripada kao čovjeku, na koju ja imam pravo i za koju ću se uvijek nastavljati boriti. Nijedan od tih poraza ja nisam shvatio kao da je definitivan, već ih ja shvaćam samo kao simptome. U ovom slučaju mi smo pokušali nešto i izgleda kao da u tome nismo uspjeli, ali ja mislim da taj uspjeh pokazuje potpuno gdje mi jesmo ili gdje neki ljudi koje smo mi pokušali angažirati jesu u smislu povjerenja u sebe i povjerenja u društvo. Tako da to nije poraz, to je neki naš kolektivni neuspjeh, ali performans je tu da taj neuspjeh ili poraz detektira na vrlo relevantan način. Ne mislim da treba odustati, već da treba ustrajati u svojoj ljudskosti.

Biste li željeli još nešto dodati na sve ovo o čemu smo pričali danas?

Nedavno sam čitao poeziju, meni jednog jako dragog grčkog pjesnika, Konstantina Kavafija ili Kavafisa, ovisno o pisanju prezimena. Ne u jednoj od njegovih pjesama, već u jednom od naknadnih tekstova, ne znam više radi li se o pogovoru Slobodana Blagojevića koji je to preveo ili o nekom od ovih komentara ispod pojedine pjesme, stoji nešto zanimljivo. Ta poezija vrlo se marginalno dotiče neke suvremene društvenosti. On je živio u Aleksandriji na kraju 19. i početkom 20. stoljeća, a bio je Grk u toj višenacionalnoj, višekulturnoj sredini koja je takva još od helenističkih vremena. On govori, mislim da čak i u jednom od pisama, kako je važno ustrajati u svom mišljenju vezanom uz neko pitanje koje nam se čini potpuno bezizgledno da bude riješeno u naše vrijeme ili uopće ikad. Bitno je da svoje mišljenje treba zadržati i na njemu inzistirati kad god se to pitanje postavi, dakle mi moramo ustrajati da se iskažemo po tom pitanju. On je govorio o pitanju smrtne kazne i o tome da on jest protiv smrtne kazne. Tad su gotovo sve zemlje još uvijek imale uvedenu smrtnu kaznu pa je njegovo mišljenje bilo apsolutno manjinsko, u zakonu potpuno neutemeljeno jer je to bio način penalizacije nekih prekršaja. Rekao je kako je užasno važno, ako nam se nešto čini ispravno, inzistirati na tome jer bi netko tko podržava ideju smrtne kazne mogao promijeniti mišljenje ili barem razmisliti. Dakle, u naše će vrijeme netko možda razmisliti o važnosti nekog pitanja, a onda će se netko u budućnosti, ako to bude uzdržano kao problem, moći na to referirati i naći neki korijen tog stava, sam razmisliti, sam stajati uz tu ideju. Nekih 100 godina poslije Kavafisove smrti velika većina zemalja više nema smrtnu kaznu. Onda vidimo da je Kavafisov stav imao jako puno smisla i da taj manjinski angažman ne mora biti ispunjen i ne mora doživjeti apsolutnu društvenu valorizaciju jer i dalje ima smisla ako mislimo da je vrijedno. U tom smislu nikad ne smijemo odustati od neke svoje manjinske ideje samo zato što smo mi u manjini, već trebamo ustrajati ako gledamo na to kao da je ispravno i pravedno te do neke mjere to braniti.

Za kraj, hoćete li imati neke performanse u budućnost koje biste željeli najaviti?

U Hrvatskoj, mislim da bi trebalo biti u 12. mjesecu. To je još otvoreno pitanje jer se treba dogovoriti sa kustosom Muzeja suvremene umjetnosti vezano za jednu izložbu na kraju 2022. Prvo imam suradnju sa Zvonimirom (udruga Domino) u Zadru oko 15. 8. i to će biti performans. Ljubljanska, nevladina organizacija Bunker završava jedan projekt europske petogodišnje suradnje i tamo bi trebao imati jedan performans koji se jednim dijelom naslanja na performans Iz rječnika, ali na jedan drugi način problematizira jedno drugo pitanje. Nakon toga, 22. 9. u ljubljanskom Muzeju suvremene umjetnosti bit će izložba koja tematizira problem rada u suvremenoj umjetnosti na prostorima Jugoslavije i post-jugoslavenskim prostorima od šezdesetih. Ondje bi trebao raditi performans na otvorenju. 1. 10. se otvara Memorijal Nadežde Petrović, jedna važna bijenalna izložba u Čačku i tamo imam dvije instalacije, a dio jedne instalacije bit ću i ja kao živa osoba.