Šest zabluda o lezbijkama

1. Lezbijku prepoznaš po njenom vanjskom izgledu

Kada bi to bila istina, tada prijatelji i rodbina tih žena ne bi bili toliko iznenađeni kada im one priznaju svoju homoseksualnost. Lezbijke nisu uvijek stereotipnog vanjskog izgleda: kratke kose, muške odjeće i neženstvenih pokreta i stava. Naravno da postoje one vrlo ženstvene, imidž nekih je više muški, a neke kombiniraju i jedno i drugo; no, nema pravila. Vanjski izgled žene nije nikakav pokazatelj njene seksualne orijentacije jer žene svih seksualnih „usmjerenja" kombiniraju najrazličitije stilove i daju drugačije vanjske slike o sebi.

2. Jedna partnerica u vezi igra ulogu muškarca

Samo neki lezbijski parovi funkcioniraju na taj način da jedna žena preuzme ulogu muškarca u vezi. Većina lezbijskih veza funkcionira na način da se obje žene dobro osjećaju u svojoj ulozi; razmišljaju i ponašaju se poput žena. To je toliko individualno kod svake veze da nije moguće napisati nešto potpuno ispravno, ali ni neispravno.

3.  Kako bi saznala jesi li lezbijka prvo moraš biti s ženom

Kako je kod heteroseksualaca, ista je stvar i kod homoseksualaca - svoju seksualnu pripadnost osjećaju i znaju i bez toga da eksperimentiraju s istim spolom. Seksualni identitet se formira vrlo brzo, a osim toga to nije stvar životne odluke nego je, kao što su istraživanja potvrdila, urođena stvar. To nije stanje opsjednutosti nije nešto lječivo ili neizlječivo niti je to posljedica razočarenja u vezi i ljubavi s muškarcima - to je stvar s kojom se rađamo.

4.  Lezbijke žele biti muškarci

Neke transseksualne lezbijke su u biološkom smislu žene, psihološki se osjećaju kao muškarci i tako funkcioniraju dok se neke od njih odlučuju za promjenu spola. No, to je nešto sasvim različito od vjerovanja da su sve lezbijke željele biti rođene kao muškarci. Lezbijke ne žele postati muškarci, ne zavide im i nisu ljubomorne na njihov penis.

5. Lezbijke pokušavaju utjecati na heteroseksualne žene kako bi ih preobratile u lezbijke

Postoji mit koji govori kako lezbijke taktično novače nove "članice", nedužne heteroseksualne žene, koje uvuku u lezbijke krugove te ih pokušaju uvjeriti da promijene orijentaciju. Mit je najvjerojatnije povezan s činjenicom da mnoge djevojke same sebi priznaju svoju orijentaciju kada se odsele  iz kuće ili kada se presele u drugu okolinu. To naravno objašnjava činjenicu da se djevojke u tom periodu posvećuju isključivo sebi i da se upoznaju same sa sobom te dobivaju slobodu napokon biti onim što zaista jesu van okoline koja ih je držala pod povećalom. Njihovim roditeljima, prijateljima, rodbini iz mjesta iz kojeg potječu izgleda kao da ih je netko ili nešto uvuklo u taj "svijet" koji se jako razlikuje od njihovog poimanja "normalnog". To je nešto što možda nisu željeli za svoju kćerku; htjeli su da izlazi s dečkima i da ima obitelj kakvom oni smatraju da treba biti. Većini roditelja je vrlo teško priznati da je homoseksualnost prirodno stanje njihovog djeteta.

6. Homoseksualci ne mogu biti religiozni

Kao i heteroseksualci, lezbijke mogu biti ateistice ili vjernice. Neke religije na homoseksualce gledaju kao na grješnike, druge pak cijene religioznost čovjeka kao takvog, a ne njegove orijentacije i seksualnosti.

Izvor: Intimatemedicine.com