Samo dobra volja ne pomaže Libiji

Fayed al-Serraj je najbolja nada Zapada u stabilnu budućnost Libije. Istina, novoimenovani šef libijske vlade nacionalnog jedinstva još s ne može slobodno kretati ni u svom glavnom gradu, ali on namjerava preuzeti nadzor nad prvim ministarstvima. "Kad smo odlazili na ulicama su se ponovo rasplamsavale borbe", izjavio je savezni ministar vanjskih poslova Frank-Walter Steinmeier nakon povratka iz kratkog posjeta Tripoliju.

Europljani se boje kaosa i novih izbjeglica

Tripoli su posjetili njemački, francuski, talijanski i britanski ministar vanjskih poslova. Ako njihova dobra volja i njihova obećanja mogu nešto pomoći, onda bi Serraj imao veliku šansu. Ali, dvije strane imaju različite prioritete.

Ono što Europljane pokreće jest prije svega strah od crne rupe u sjevernoj Africi, propasti države koja bi mogla postati trajna kolijevka džihadizma, terora, krijumčarenja oružja i ljudi. Između Libije i Italije je samo 300 kilometara preko mora. Ta je zemlja, dakle, blizak susjed Europskoj uniji. Europska unija se plaši ponovnog oživljavanja izbjegličke rute preko Sredozemnog mora nakon što je put preko Grčke zatvoren.

EU i Libija imaju različite ciljeve

Članice EU-a sad zato vijećaju o različitim mjerama za stabilizaciju nove vlade nacionalnog jedinstva, Italija i Velika Britanija razmišljaju i o vojnoj misiji. One žele prije svega ograničiti širenje takozvane Islamske države, spriječiti krijumčarenje oružja te spriječiti dolazak izbjeglica. Nova tragedija u Sredozemnom moru ispred egipatske obale u kojoj je vjerojatno poginulo više stotina ljudi pokazuje kako su opravdani takvi strahovi.

Obnova zemlje najvažnija

Problem je samo što novoimenovani predsjednik libijske vlade Serraj ima druge prioritete: on najprije mora stvoriti minimum sigurnosti za svoje građane, jer Libiju jako muče otmice i nasilni kriminal. Istovremeno on mora osigurati novac kako bi mogle biti isplaćene plaće službenicima. Mora ponovo pokrenuti vađenje nafte, kao i ponovo uspostaviti neke od glavnih državnih institucija. Samo ako se poboljšaju društveni i gospodarski uvjeti za stanovništvo, nova vlada će imati šansu da se stabilizira i razoruža pobunjenike. Pritom je borba protiv IS-a na istoku zemlje za Tripoli trenutno manje važna.

Ono što je Libiji potrebno jest obnova, veliki "Marshallov plan", koji će omogućiti da što prije ponovo oživi gospodarstvo te zemlje. EU trenutno raspravlja o fondu od 100 milijuna eura, a to ni izdaleka neće biti dovoljno. Osim toga Fayed Serraj dosad nije od Zapada zatražio vojnu pomoć, što su neki očekivali. On zna da političku legitimaciju može dobiti samo iznutra. A većina građana ne želi ponovno vojno miješanje izvana.

Neće, dakle, funkcionirati ako EU nametne Libijcima što trebaju činiti. Ta zemlja mora dobiti šansu da sama donosi odluke i da vlastitom snagom - iako uz međunarodnu pomoć - stane na vlastite noge. Tek tada ona može biti partner za europske želje. A EU mora dotad pronaći nove načine da izađe na kraj s izbjeglicama iz Afrike. Libija kao sigurna zemlja - to će još neko vrijeme ostati samo san.