Retrospektiva Lukasa Moodyssona

Program filmova Lukasa Moodyssona u kinu Tuškanac započinje u petak izvrsnom potresnom dramom Ljilja zauvijek (2002). Film tematizira trgovinu ljudima, pri čemu užas egzistencije dosiže maksimalne razmjere, a životni pad mlade glavne junakinje se gradira kao svojevrsni silazak u pakao. Ovim djelom Moodysson je nastavio svoju sklonost realističko-dokumentarističko-naturalističkom prosedeu i usredotočenost na mlade junake na ulazu u pubertet, odnosno prvom iskoračenju iz njega. Osim kritike Crkve, film je i žestoka kritika neoliberalnog kapitalizma koji je ljudima sputanima rigidnošću komunističkih režima nudio sliku raja, čiji im se sadržaj naposljetku razotkrio tako poraznim.

Moodyssonov debitantski dugometražni film je romantična drama Pokaži mi ljubav (1998) o dvije djevojke koje žive u dosadnom švedskom gradiću i muče ih tipični tinejdžerski problemi potrage za vlastitim identitetom i suočavanja s njim. Pokaži mi ljubav je poslije Titanica bio najgledaniji film u švedskim kinima do tog vremena, a bio je i veliki europski festivalski hit te primio mnoštvo nagrada. U načelu je to tzv. omladinski film za ciljanu publiku, no garniran je znatnijom dozom realizma i daleko provokativnijim erotskim pristupom, a i glumačke su izvedbe na prilično visokoj razini. Kako je zapazio slavni američki kritičar Roger Ebert, film ne eksploatira tinejdžere, nego istinski progovara o njima. 

Humornom dramom Zajedno (2000) Moodysson se potvrdio kao jedan od najvećih talenata europske i svjetske kinematografije na prijelazu stoljeća i tisućljeća. Studija života u stockholmskoj komuni sredinom 1970-ih obilježena je izrazitom emocionalnom toplinom te odaje autora koji poštuje i razumije likove kojima se odlučio pozabaviti. Dokumentaristički stil je prirodan izbor tretmana izabrane teme, a tematsko-stilskom jedinstvu prinos daju i sjajni glumci, koji svi do jednog ostvaruju fascinantno autentične izvedbe. Film je bio nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji europskog otkrića te za prestižnu američku nezavisnu nagradu Nezavisni duh, a na Pulskom festivalu dobio je specijalno priznanje žirija u europskoj konkurenciji.

Nakon uspjeha s prva tri filma, Lukas Moodysson je snimio film Rupa u mom srcu, nerijetko opisivan kao kaotičan amaterski pornić. Njime je posve zbunio i šokirao međunarodnu filmsku javnost. Navedeni film neće biti dio retrospektive, ali publika će zato imati priliku pogledati Kontejner (2006), djelo kojim je Moodysson nastavio radikalni zaokret u svom filmskom stvaralaštvu. Iako u ovom filmu naglasak nije toliko na seksualnim eksplicitnostima, narativno je još radikalniji. Zapravo, Moodysson je naraciju posve odbacio zamijenivši je nizom nepovezanih, (vrlo) ekspresivnih crno-bijelih prizora, praćenih asocijativnim voiceoverima, a stječe se dojam da je riječ o shizoidnoj struji svijesti nekoga tko je preplavljen pritiscima suvremenog života. 

Romantičnom dramom s Gaelom Garcíjom Bernalom i Michelle Williams, Mamut (2009), Moodysson se vratio standardnijoj naraciji, nakon neuspjeha s ranija dva filma. Mamut je njegov prvi film na engleskom jeziku, s dvoje tada svjetski prestižnih mladih glumaca, a glavna tema je način života u suvremenom globaliziranom svijetu. Redateljev povratak tradicionalnijem filmskom oblikovanju i humanističkom angažmanu dočekan je podijeljeno - priznata je solidnost izvedbe, ali bilo je i podosta prigovora. Aduti filma fino su kreirana atmosfera i uvjerljivi glumački nastupi, pri čemu se tuga lika Ellen preklopila s tugom glumice Michelle Williams koju je upravo u vrijeme snimanja zatekla potresna vijest da je njen suprug Heath Ledger preminuo. 

Mi smo najbolje! (2013) je Moodyssonov povratni film kojim se ponovno posvetio tematici iz prva tri filma. Ovim djelom se odlučio vratiti svojim počecima i ponovo snimiti djelo o vrlo mladim djevojkama pri čemu se odlučio na puno pitomiju temu lišenu rizika - osnivanje djevojačkog (punk) benda u višim razredima osnovne škole. Radi se o vrlo šarmantnom djelu čiji su glavni aduti tri zanimljive i nadasve simpatične protagonistice u odličnim izvedbama triju mladih glumica, (dugometražnih) debitantica. Kritika je film voljela, opisujući ga kao „sladak, empatičan i sniman s opipljivom radošću". Nažalost, jako dobar kritičarsko-festivalski prijem nije obnovio Moodyssonovu karijeru te  do dana današnjeg nije snimio novi film.