Rekorder u recikliranju, ali i rekorder u produkciji otpada

Plastični tanjuri, čaše, viljuške i noževi... Ništa od toga nije baš lijepo, tek rijetko i dobro služi onom čemu je namijenjeno i najveća je „prednost" da sve završava u kanti za smeće već nakon jednog korištenja. Iz smeća prije ili kasnije onda dospijeva u naš okoliš i kao sve sitniji plastični otpad onda i u rijeke i mora, praktično bez nade da će ikad od tamo nestati.

Inicijativa Europske komisije da zabrani takav jednokratni pribor za jelo se zato može dobro razumjeti. Ali tek što je prijedlog izrečen, javili su se proizvođači sokova i napitaka koje pakuju u tetrapake. I takva ambalaža je zlo - karton koji se koristi je i plastificiran i u pravilu obložen staniolom, ali je ipak manje zlo od plastičnih boca. A da bi se došlo do soka iz tog pakovanja nema drugog načina nego koristiti slamku - daleko najbesmisleniji i najgori od takvih jednokratnih pribora jer se čak niti ne može koristiti više puta.

„Evo na primjer mi..."

Zato europski povjerenik za proračun Günther Oettinger predlaže možda bolje rješenje od puke zabrane: „Naš prijedlog da svaka država članica za svaki kilogram plastičnog otpada koji nije reciklirala uplaćuje određeni iznos u proračun EU-a", smatra povjerenik. Taj iznos bi mogao biti oko 80 centi po kilogramu plastičnog otpada - što je već samo po sebi prokleto mnogo plastičnih čaša ili slamki. Ali prvi cilj je reciklaža i smatra kako bi se 90% plastičnih boca moglo vratiti u naš život u nekom novom obliku.

Tehnički, eventualnu zabranu takvog jednokratnog pribora za jelo bi trebala provesti svaka zemlja članica, makar njemačka ministrica okoliša Svenja Schulze smatra kako bi bilo bolje da to odrede sve članice EU-a zajedno. A onda i ona ističe kako je najvažnije reciklirati taj otpad i kako je upravo ova zemlja na samom europskom vrhu u reciklaži. Treba podsjetiti: razlika između smeća i otpada jest da je otpad već razdvojen. Kad je sve zajedno, to je smeće s kojim se u pravilu baš ništa ne može početi.

Njemačka političarka stranke zelenih Rebecca Harms pak dodaje kako se Njemačka tu zapravo nema čime hvaliti. Da, Njemačka ima razvijen sustav razvrstavanja otpada, ali je kud i kamo veći problem kako je Njemačka jedna od rijetkih zemalja EU-a - uz Dansku, Cipar i Maltu koja od 2005. do 2016. ne samo da nije smanjila ukupnu produkciju otpada, nego je čak povećan za čitavu desetinu! „Još važnije od prikupljanja i reciklaže je spriječiti stvaranje planine otpada", smatra ova političarka.

„Reciklirano" već i kad je na nekoj gomili

A čak i kad je riječ o reciklaži, niti u Njemačkoj nije dobro: još od devedesetih u Njemačkoj postoji „dualni" sustav „Zelene točke" gdje privatni poduzetnici surađuju s komunalnim službama u sakupljanju otpada koji je označen tim simbolom. No zapravo niti mnogi građani ne znaju kako te kante za otpad - u pravilu su žute - nisu kante u koje se može baciti sav otpad od plastike, nego samo pakovanje onih tvrtki koje plaćaju da smiju staviti taj simbol na svoje proizvode - da bude još veća zbrka, čak i kad nisu od plastike.

Ne samo da i u ovoj zemlji čitava brda plastike onda završavaju u „običnom" smeću - bila plaćena ta pristojba ili ne, nego Institut njemačkih revizora u gospodarstvu IdW upozorava kako se u Njemačkoj „reciklirano" broji već ono što je sakupljeno ili negdje stoji kako bi jednog dana bilo ponovno upotrijebljeno. Tako je i samohvala Njemačke kako „reciklira dvije trećine" otpada možda negdje i točna, ali to nipošto ne znači da je taj otpad nestao iz našeg života.

Ali kad je riječ o zabrani nekih plastičnih predmeta, Peter Kurth iz Udruge njemačkoga gospodarstva za zbrinjavanje otpada smatra kako se jedino proizvođači takvih predmeta mogu pobrinuti da oni budu sposobni za reciklažu. Zabrana bi ionako bila teško provediva, a takve inicijative, smatra Kurth, imaju više simboličnu težinu nego što donose neko mudro rješenje.

Mentalitet jednokratne uporabe

No taj otpad onda prije ili kasnije dolazi u gradove i do konkretnih ljudi, a tu sve dobre namjere obično završe u prvom jarku upozorava Deliana Bungard iz Udruge njemačkih gradova i općina (DStGB). „Ono što općine sve više brine i što nam je problem je divlje smeće. Osobito sad u ljeto kad ljudi odlaze na roštilj. Onda nastaje prilično ozbiljna količina smeća takvog jednokratnog pribora", upozorava Bungard. Zabrana bi tu ipak nešto mogla pomoći, baš kao što se smanjila količina limenki i plastičnih boca nakon što je uvedena razmjerno visoka kaucija.

Ipak, vlada Njemačke je shvatila kako bitku treba početi od početka i smanjiti količinu otpada koji se stvara u našim kuhinjama nakon pripreme svakog obroka. Početkom sljedeće godine stupa na snagu novi Zakon o pakiranju koji nalaže da ambalaža mora biti više podesna za recikliranje - ako se već uopće mora koristiti toliko pakovanja. No i ministrica Schulze smatra kako je problem zapravo drugi i mnogo veći: „Trebamo se riješiti našeg mentaliteta korištenja predmeta za jednokratnu uporabu", smatra Schulze. A to je onda problem i potrošača i proizvođača.