Recenzija filma Nerazuman čovjek

Što danas pametnog i novog reći o Woodyju Allenu? Sjećate li se kad je onaj francuski yuppie Frederic Beigbeder u gostima u Nedjeljom u 2 raspravljajući o Camusovom temeljnom filozofskom pitanju - ubiti se ili ne - kao razloge koji ga tjeraju da ustraje u svojoj besmislenoj egzistenciji naveo da ponekad poželi ispiti bocu pića i pogledati novi film Woodyja Allena?

Solidni razlozi ako se mene pita, a i prikladna asocijacija te vjerojatno vrhunski kompliment slavnom redatelju sjetimo li se da on isti hommage odaje svom velikom idolu Grouchu Marxu u sjajnom filmu Hannah i njezine sestre u kojem lik kojeg Woody tumači nakon komičnog propalog pokušaja samoubojstva u potrazi za smirenjem živaca odlazi na projekciju Marxovog filma koji ga uspijeva oraspoložiti i odvratiti od mračnih misli o oduzimanju vlastitog života.

Uistinu, i ja se radujem svakom novom Allenovom filmu, a vidjevši tko mu ovaj put tumači glavne uloge te pročitavši kratki opis radnje, moram reći da sam očekivao autorov pravi povratak u formu, koliko god mi je njegov prošli pokušaj,Čarolija pod mjesečinom, zapravo bio simpatičan unatoč očitim manama.

Ovaj put jedna od njih je uklonjena zamjenom sredovječnog Colina Firtha (meni) uvijek sjajnim Joaquinom Phoenixom za kojeg sam pretpostavljao da će biti puno uvjerljiviji u romantičnom zanosu s Allenovom posljednjom muzom u nizu, Emmom Stone, koja bi po mom (ne)skromnom sudu s Firthom mnogo uvjerljivije tvorila očinsko-kćerinski odnos. Kako bilo, odmah ću reći da mi unatoč tome očekivanja baš i nisu bila ispunjena.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu.