Recenzija filma Divlje priče

Kako snimiti dobar kratak film? Čini se kako je baš na ovom formatu došlo do najvećih pomaka, ili bar do najprogresivnijeg jačanja konkurencije. Svatko sad može snimiti kratkiš, i objaviti ga, npr., na platformi Gordon-Levitta. Pravila i smjernice do krajnjeg zadovoljavajućeg umjetničkog proizvoda su, mislim, i dalje zapravo iste - imamo, npr., što kraće to bolje argument. 

Naći ključni momenat oko kojega gradiš zaplet, imati eksplozivni obrt, ne pričati nego pokazati, napredovati svakim kadrom, početak i kraj su majka uspjeha, ne zaboraviti na osjećaj zaokruženosti, biti uvrnuto originalan... neka su nepisana pravila. Samo je publika postala teža. Zahtjevnija.

U ovom našem  slučaju pitanje je još kompleksnije - kako snimiti šest dobrih kratkih filmova, od kojih planiraš cjelovečernji film? Jednom redatelju to, skoro da možemo reći,  nikada nije sasvim uspjelo, uz (naravno) izuzetak Jarmuscha (Coffee and Cigarettes, Night on Earth).

Ovakve forme filmskog stvaranja producenti su se garant dosjetili kako bi pomogli redateljima početnicima da što lakše prežive taj prijelaz s kratkog na igrani film. Kasnije  imamo ideje o spajanju više renomiranih redatelja, koji rade na zadanu temu (Boccaccio 70 najsvjetliji primjer).   Elem, naš Damian je od tih debitanata. Kao i najčešće s  omnibusima, a Divlje priče je omnibus šest  kratkih filmova, čiji su zajednički nazivnik osveta i nasilje, imamo sretne i nesretne momente. 

Koliko ćemo biti oštri prema odgledanom zavisi i od kuta gledanja na njegovu motivaciju. Malo renesansnije duše naći će u srcu razumijevanje za autorovu  nemogućnost  izrade scenarija za cjelovečernji film. Cinicima je jasno da je Szifron  uvjeren da je fontana nepresušnih genijalnih ideja, da se ni od jedne ne može odvojiti i da gledamo svaku koja mu je ikad pala napamet.

Cijelu recenziju pročitajte na FAK portalu