« Biznis
objavljeno prije 1 mjesec i 5 dana
POVIJEST

Rasprodaja državnog srebra

Pojam privatizacija u Hrvatskoj uglavnom ima negativnu konotaciju. No prodaja državnih poduzeća može imati i prednosti. Kakva su njemačka iskustva u poslijeratnoj povijesti?

Što se prodaje?
Što se prodaje? (Arhiva)
Više o

srebro

,

povijest

,

država

Njemačka iza sebe ima preko 60 godina iskustva s privatizacijom državnih kompanija. Već u 60-godinama prošlog stoljeća ogromne tvrtke poput Volkswagena ili VEBA-e (rudarstvo i proizvodnja električne energije) jednim su dijelom završile u rukama privatnih investitora. Cilj tadašnje savezne vlade nije primarno bio povećanje učinkovitosti tromih državnih poduzeća, kaže Detlef Sack sa Sveučilišta iz Wuppertala. "Taj val privatizacije u 60-im godinama je u prvom redu bio realiziran s temeljnom idejom da se dijelove državnih tvrtki proda pučanstvu, i to širokim slojevima njemačkih građana", objašnjava ovaj politolog koji je u svojoj knjizi „Od države do tržišta" iz 2019. detaljno istražio povijest privatizacija u Njemačkoj i Europi.

Ideja je bila da se njemačko stanovništvo u većoj mjeri „privuče" na tržište vrijednosnih papira. Novi dioničari su trebali biti ljudi iz svih društvenih slojeva i trebali su u većoj mjeri igrati aktivnu ulogu u modelu socijalne tržišne privrede koju je tada propagirala savezna vlada, pojašnjava Sack.

Telekom i Deutsche Post

Tridesetak godina kasnije, koncem 1996., dogodila se prva emisija dionica Deutsche Telekoma - vrijednosni papiri državnog koncerna reklamirani su kao „narodne dionice". Tadašnji šef Telekoma Ron Sommer obećao je da će T-dionica biti apsolutno sigurna investicija. Ali najkasnije nakon što je na međunarodnim financijskim tržištima puknuo „mjehur" tehnoloških dionica, i takva obećanja poput onog koje je dao Sommer doslovno su se rasplinula.

"I u tom slučaju je temeljna ideja bila da se državnu imovinu proda kako bi široki slojevi društva, odnosno građanke i građani, sudjelovali i u materijalnom blagostanju", priča Sack.

Dobitnici i gubitnici

Generalno gledajući, iskustva po pitanju privatizacije državnih firmi u Njemačkoj su jako različita. A posebno što se tiče dobitnika i gubitnika. Na gubitničkoj strani privatizacija u posljednjih 20-30 godina su prije svih brojni zaposlenici, potvrđuje Sack: „Oni koji su ranije bili zaposleni u državnim poduzećima su gubitnici ovog procesa. Porast učinkovitosti poslovanja vrlo često znači da je to na srednji rok dovelo do podjele otkaza i reduciranja broja zaposlenika."

A na dobitničkoj strani Detlef Sack indirektno vidi porezne obveznike - zato što se nakon prodaje državne imovine novac slijeva u državnu blagajnu. Osim toga, profitiraju i brojni menadžeri koji nakon prodaje državne tvrtke ostanu na svojim pozicijama u privatiziranim firmama i tako mogu „podebljati" svoje plaće - u składu s primanjima koja su uobičajena na tržištu.

To je bio slučaj u prilikom privatizacije brojnih poduzeća („Volkseigene Betriebe") koja su bila u vlasništvu DDR-a. Činjenicu da proces privatizacije DDR-poduzeća u brojnim slučajevima bivše državne firme nije spasio od kolapsa, Sack objašnjava prije svega iznenadnim šokom tržišne utakmice kojem su bivše DDR-firme bile izložene nakon pada Berlinskog zida: „I tako su na primjer škverovi odjednom bili pod pritiskom konkurencije brodogradilišta u Južnoj Koreji ili Tajvanu."

Zdravstveni sektor

Što se tiče privatizacija u zdravstvenom sektoru, Detlef Sack kaže da je bilanca mješovita. Nakon privatizacije komunalnih ili pokrajinskih bolnica i klinika, mnoge socijalne usluge su reducirane, na primjer psihološka skrb pacijenata i članova njihovih obitelji, podsjeća naš sugovornik. Ali on kaže da je bilo i pozitivnih efekata za pacijente. Kao primjer navodi prodaju pokrajinskih zdravstvenih ustanova u Hamburgu privatnoj tvrtki Asklepios-klinike: ponuda specijaliziranih tretmana je u tom slučaju znatno proširena, naglašava Sack.

Serija otkaza?

Privatizacija ne znači automatski „rezanje" broja radnih mjesta, to se može vidjeti na primjer u branši gospodarenja otpadom. Razlog leži u činjenici da u tom sektoru radi veliki broj zaposlenika koji su sindikalno organizirani, i koji posjeduju kolektivne ugovore s komunalnim poduzećima koja se bave tom djelatnošću. U tom sektoru nakon privatizacije nije zabilježen znatniji pad broja zaposlenika.

 „Posloprimci su tu igrali znatnu ulogu, a kad su oni u stanju da se snažno i kolektivno organiziraju, onda se može reći da je sektor gospodarenja otpada, barem u nekim zapadno-njemačkim regijama, itekako pozitivan primjer", bilancira Sack.

Upozoravajući primjeri

Pogotovo proces privatizacije komunalnih poduzeća za izgradnju stanova i stambenih zadruga Sack smatra velikom greškom: „Kad gledamo retrospektivno, to su bile greške. Mora se ipak reći da se paralelno s tim vide neke druge tendencije, naime da se nije gradilo dovoljno stanova. Osim toga, javni sektor nije državnim subvencijama poticao ni gradnju dovoljnog broja takozvanih socijalnih stanova za ljude sa slabijim primanjima", smatra Sack.

Jedan dio krivnje za aktualnu nestašicu stambenog prostora u velikim njemačkim gradovima, odnosno za eksploziju stanarina, Sack prebacuje na političke odgovorne - i na komunalnoj i na pokrajinskoj razini: "Oni to nisu na vrijeme shvatili i nisu na vrijeme poduzeli protumjere." Privatizacije u stambenom sektoru su doduše jednim dijelom doprinijele osjetnom rastu troškova stanovanja, ali one nisu "bile odlučujući faktor", smatra on.

Negativni primjeri

Kao negativne primjere Sack navodi privatizacije tijekom mandata britanske premijerke Margret Thatcher u 80-im godinama prošlog stoljeća. Posebice navodi privatizaciju britanske državne željeznice British Rail odnosno Railtracka, koji je zadužen za održavanje željezničke infrastrukture, na primjer tračnica. Ta je privatizacija po Sackovom mišljenju dovela do zapuštanja infrastrukture u željezničkom sektoru. Za našeg sugovornika to je primjer kako neka privatizacija može rezultirati i znatnim padom kvalitete usluge.

Ali i njemački korisnici željezničkih usluga itekako iż vlastitog iskustva znaju što to znači - iako se od plana iz 90-ih godina prošlog stoljeća, kojim se ciljalo na kompletnu privatizaciju Deutsche Bahna, na koncu ipak odustalo. No, kako bi se „uglancalo" bilancu Njemačke željeznice kao kandidata za izlistavanje dionica te kompanije na burzi, godinama se tako mało novca izdvajalo za održavanje tračnica, skretnica i postaja, da je vožnja vlakovima Deutsche Bahna danas često poput avanture s neizvjesnim ishodom s kojim se uvijek mora računati - što se tiče kašnjenja, prepunih vagona ili defektnih kompozicija. Ali barem više nitko ne spominje privatizaciju Njemačke željeznice, a istovremeno se ogromnim investicijskim programom pokušava modernizirati sustav, odnosno popraviti ono što se godinama zapostavljalo.

Što kad se sve proda?

Do danas se intenzivno diskutira o tome što se događa kada neka država rasproda svoje srebro. Čini li to neko društvo sve u svemu siromašnijim? Ili možda manje sposobnim za djelovanje?

Detlef Sack priznaje da privatizacije doista jednim dijelom utječu na smanjenje sposobnosti djelovanja države: „Ali ju ne osiromašuju." On napominje da se društvo mora oprostiti od predodžbe po kojoj svota novca uvijek ostaje ista, bez obzira na to što se dogodi. Na koncu konca, napominje on, novac neće nestati negdje na tržištu kapitala, već od tamo curi ponovno natrag u gospodarski krvotok.

Piše: Thomas Kohlmann/DW
24.10.2021. 08:02:00
    
Razgovor RSS komentara novi komentar ↓
  1. avatar
    armando
    24.10.2021. 09:01
    stranci vladaju
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh