« Svijet
objavljeno prije 4 mjeseca i 10 dana
MYTHBUSTERS

Raskrinkavanje mitova o tajnim službama

Rad tajnih službi prate mnogi mitovi. Oni nisu uvijek netočni. Ali, rušenje tih mitova spada u osnove demokratskog odnosa prema tajnim službama, smatra Christopher Nehring

Kako rade špijuni - zapravo?
Kako rade špijuni - zapravo? (Arhiva)
Više o

tajne službe

,

mitovi

Svijet je, kako to ponekad izgleda, danas poprilično kaotičan - a tajne službe uvijek i svuda u tome imaju svoj udio: u Engleskoj napad otrovom, u Crnoj Gori pokušaj puča, u Njemačkoj kibernetički napadi na Ministarstvo vanjskih poslova, pa pokušaji da se utiče na izbore u SAD-u i Francuskoj, pa bivši agenti komunističke državne sigurnosti na čelu politike, privrede i društva u Češkoj, Rusiji i na Balkanu...

Najnoviji skandal na toj neslavnoj listi: video-snimak s austrijskim vicekancelarom Hans-Christianom Stracheom i njegovim ilegalnim dogovorima i pregovorima sa ženom koja se pravi da je nećakinja ruskog oligarha. I iza toga - kako tvrdi sve više glasova - može stajati samo tajna služba, jer - tko bi inače tako nešto mogao organizirati?

No, mnogo toga što okružuje tajne službe ili im se pripisuje, se pri pažljivijoj analizi ispostavi kao mit. Da ne bude nesporazuma: na tajne službe ne treba gledati kao na bezazlene, niti ih treba demonizirati. Malo koja državna institucija je toliko precijenjena i podcijenjena u isto vrijeme. Velika tajnovitost koja ponegdje još uvijek poput kulta obavija tajne službe, stvorila je more mitova. Svuda gdje su, kao što je to bio slučaj s bivšim socijalističkim dijelom na Istoku i Jugoistoku Evrope, tajne službe bile u službi državne represije, ti mitovi su posebno jaki i žilavi.

Mitovi nisu uvijek i neistiniti. Oni su, kako je to rekao francuski filozof Rolan Bart, forma komunikacije i značenja. Mitovi ispunjavaju vakuum koji nastaje zbog nedostatka javnog i utvrđenog znanja o ovoj sasvim posebnoj državnoj instituciji. Stoga je njihova demistifikacija doprinos demokratskoj kontroli. Jer, jedno je sigurno: tajne službe su dio svakodnevice i u demokratskoj Europi, i pratit će nas i u budućnosti. Rušenje mitova o njima je osnovna pretpostavka suverenog i demokratski zrelog odnosa prema tajnim službama - svuda u Europi.

Mit br. 1: samo države imaju tajne službe

U praćenju rasprave oko video-snimke sa Stracheom, brzo donijet zaključak nekih stručnjaka da je čitavu „operaciju" mogla provesti samo neka tajna služba, s obzirom na to da samo ona ima odgovarajuća sredstva, pri pažljivijem promatranju mora izazvati sumnju, jer, to je mit! Svuda u Europi, na starom Zapadu kao i na novom Istoku, već desetljećima niču privatne tajne službe. Business intelligence, ili, jednostavno rečeno, sigurnosne tvrtke, klijentima koji plaćaju nude „prikupljanje informacija" svih vrsta. Tu ima mnogo firmi koje su osnovali bivši pripadnici tajnih službi, i onih koje najradije zapošljavaju takve ljude. U čitavom Istočnom bloku, privatne sigurnosne tvrtke su poslije propasti komunizma poslužile kao okupljalište za prihvat bivših pripadnika tajnih službi. Na Zapadu je npr. Orbis Business Intelligence, tvrtka bivšeg pripadnika MI6 Christopherea Steela u Velikoj Britaniji, izazvala veliku pažnju, jer od nje potiču informacije o tzv. „Trumpovom dosijeu". Tu su na djelu obavještajni profesionalci, koji kao privatna firma imaju i tu prednost da se teško mogu dokazati njihove veze s političkim ili privatnim nalogodavcima.

Mit br. 2 - lažne vijesti su nešto novo

Fake news kao pojam kojim se označavaju namjerno širene neistine koje bi trebale imati određeno djelovanje, pomodan je pojam koji je u upotrebi u posljednjih pet godina. On se velikom brzinom proširio po svijetu i zapravo je označavao dezinformacije koje je ciljano širila država kako bi ostvarila utjecaj. A potom je mutirao u borbeni pojam koji se koristi u sukobima između država, stranaka i mišljenja. Pri tome tu postoji i tijesna veza s internetom i digitalizacijom, koji su lažnim vijestima u formi tweetova, video-snimaka ili kratkih vijesti, podarile posebnu formu. No, tvrdnja da su lažne vijesti nova pojava digitalne ere - predstavlja mit! Dezinformacija po nalogu države, koju šire tajne službe, stara je pojava. Posebno su socijalističke tajne službe Istočne Evrope desetljećima imale odjele čiji je jedini zadatak bio proizvodnja i širenje dezinformacija. I to zapravo nikada nije prestalo; 1990. je samo potonulo pod površinu političkog sustava, da bi se danas svom snagom vratilo na dnevni red.

Mit br. 3 - EU nema tajnu službu

Europska unija je komplicirana politička konstrukcija. Vanjska i unutarnja politika su uvijek bili u nadležnosti njenih država-članica a ne zajednice. Tako je to propisano Lisabonskim sporazumom. I tako je i pitanje tajne službe EU skinuto s dnevnog reda. Ipak, postoji jedno mjesto u Bruxellesu koje dobiva informacije tajnih službi država-članica, priključuje im javne informacije i vlastite analize i potom ih dijeli instancama EU-a: INCTEN (EU Intelligence Analysis Centre) čije je sjedište u Službi EU-a za vanjske poslove. Razlika u odnosu na „pravu" tajnu službu je u tome što INCTEN ne smije do vlastitih informacija dolaziti tajnim sredstvima (koristeći svoje izvore, saslušavanjem itd.) nego je upućena na javne informacije i informacije država-članica.

Mit br. 4 - nad tajnim službama nema kontrole

Prilikom svakog novog skandala s tajnim službama, u medijima se može čitati kako tajne službe nisu kontrolirane, da se ni ne mogu kontrolirati, i da su ionako strano tijelo u demokraciji! To nepovjerenje je široko rasprostranjeno (i razumljivo) posebno u društvima koja imaju povijesno iskustvo s tajnim službama, koje je njihovo političko vodstvo koristilo kao tajnu političku policiju za provođenje diktatura. U Njemačkoj se to odnosi na dvije diktature, ali posebno važi u postkomunističkim zemljama istočne, istočne srednje i južne Europe.  Reformski proces ni 30 godina nakon propasti komunizma nije zaključen. Ali, i u Zapadnoj Evropi je poslije završetka Drugog svjetskog rata moralo proći i do 50 godina prije nego što su se razvile forme demokratske kontrole. Kontrolni organi parlamenata nisu bili nešto što se samo po sebi razumije. A njihov stalan razvoj i prilagođavanje novim uvjetima su važan sastavni dio demokracije. Kontrola tajnih službi koju sprovode nadzorna tijela, parlamentarni odbori, sudovi, opunomoćenici, mediji ili znanost, nije savršena. Ali - ona postoji!

Mit br. 5 - tajne službe su pogodne za svjetsku zavjeru

I za kraj - možda najveći mit: tajne službe su podesno sredstvo svjetske zavjere. Posebno u postkomunističkim zemljama, u kojima su tajne službe bile hermetički pokrivene i širile klimu straha, koja je daleko prelazila njihove realne mogućnosti, mit o svemoćnim tajnim službama je još uvijek vrlo rasprostranjen. S tim u vezi je Rusija posebno često u središtu pozornosti. Istina je da taj mit ima svoju realnu pozadinu, naime, stvarnu upletenost tajnih službi u prevrate, atentate, pokušaje pučeva i druge „tajne operacije". Od Afganistana do Paname su tajne službe - po nalogu njihovih vlada - bile umiješane u kojekakve spletke. Ali, svjetska zbivanja one kontroliraju- samo u vratolomnim idejama teoretičara zavjere. Tajne službe su državni organi, imaju ograničene resurse kada je riječ o osoblju i financiranju, ovisne su od svojih vlada i ne mogu stvarno držati u tajnosti sve svoje tajne. Posebno u digitalnom dobu u kojem se krug informiranih enormno povećao. Ono što zaista jeste zavjereničko, jesu instrumenti i sredstva tajnih službi.A oni nisu obavezno i najbolji!

Christhopher Nehring je znanstveni direktor u Njemačkom muzeju špijunaže u Berlinu. Nakon studija istočnoeuropske i novije povijesti na sveučilištima u Heidelbergu i St. Petersburgu, promovirao je na temu tajnih službi. Nedavno mu je izišla knjiga „77 najvećih špijunskih mitova".

Piše: Christopher Nehring/DW
09.06.2019. 17:16:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh