Radimo manje za spas Zemlje

Korona je promijenila način na koji radimo. Neki su pokušavali organizirati rad od kuće s djecom za vratom, drugi su se obradovali jer je odjednom otpao niz obaveza, treći, posebno medicinsko osoblje, trgovci ili smetlari, su proglašeni našim herojima.

Iz toga se svašta može naučiti, siguran je Philipp Frey, znanstvenik na Institutu za tehnologiju u Karlsruheu. Posebno se mogu izvući pouke u odnosu na klimatske promjene, a Frey predlaže da bi Europljani trebali raditi svega devet sati - tjedno. „Postoji direktni odnos  između emisije ugljičnog-dioksida i radnih sati", kaže Frey. „Većina nas vikendom proizvodi manje CO2 nego običnim radnim danom."

Tu se ne radi samo o industriji ili sektoru proizvodnje energije. Za zagađenje je odgovorno i putovanje do radnog mjesta, kao i potrošnja energije u uredima. Istraživanja još kažu da je naša potrošnja veća što nam je duže radno vrijeme.

Oni koji rade mnogo i imaju malo slobodnog vremena, prije će na posao ići svojim automobilom i kupovati proizvode koji im štede vrijeme, poput gotovih jela. Oni „preferiraju ekstravagantne izdatke i ne žive održivo", kaže jedna studija.

„Svatko zna da mora konzumirati manje", kaže Frey. „Ali ne vodimo raspravu o tome kako provodimo radno vrijeme. Uobičajeno je da dajemo moralne preporuke pojedincima, ali bi tako trebali uređivati čitavo gospodarstvo."

„Narkomanska" ekonomija

Prinudna pauza tijekom koronakrize dala je vremena da se promisli koji poslovi su stvarno neophodni jednom društvu. Često su to loše plaćeni poslovi u javnom sektoru.

Često je to i neplaćeni rad koji, prema podacima Ujedinjenih naroda, čini 41 posto ukupnog rada na svijetu - recimo briga o djeci i starijima, kućni poslovi ili donošenje vode tamo gdje nema tekuće vode u domaćinstvu.

„Više cijenimo djelatnosti koji stvaraju profite privredi nego radna mjesta koja su važna za naš održiv život", kaže Amaia Perez Orozco, ekonomistica iz feminističkog kolektiva XXK u Bilbau. „Zato imamo sasvim poremećeno shvaćanje vrijednosti rada."

Idemo ka slomu, navodi Margarita Mediavilla sa Sveučilišta u Valladolidu, jer je osnova za proizvodnju sve tanja, a sustav pokušava očuvati vječiti privredni rast. „Naše društvo već pokazuje obrasce sloma", kaže, a koronavirus je to samo još jasnije pokazao.

Mediavilla podsjeća da su tradicionalna društva radila samo onoliko koliko je bilo potrebno da se zadovolje potrebe ljudi. Čuvali su prirodu jer im je od nje ovisilo preživljavanje. Današnju ekonomiju naziva „junkie" (narkomanskom), jer uvijek traži više, ovisi od jeftine nafte, jeftine radne snage i jeftinih resursa. „Cilj je sada da se proizvodi sve više kako bi ljudi tobože imali dostojanstveniji život", kaže ova profesorica.

Osnovni dohodak za sve?

Neki zagovornici osnovnog dohotka - prihoda koji bi imali svi, bez obzira rade li i koliko rade - traže da radnici imaju veću moć, da recimo mogu odbiti posao koji je loš za njihovo zdravlje ili planet.

Dvogodišnji eksperiment s osnovnim dohotkom provela je Finska. U Španjolskoj se uvodi neka vrsta ovakve zarade, ministri iz Italije i Portugala traže nešto slično za cijelu Europsku uniju.

Ljevičarski političari poput bivšeg grčkog ministara financija Janisa Varufakisa kažu da osnovni dohodak treba dodijeliti i ljudima koji ostaju bez posla zbog digitalizacije jer ih, recimo, na proizvodnoj traci zamjenjuju roboti. On misli da dohodak ljudi koji tako ostanu bez posla treba financirati privreda od profita, a ne porezni obveznici.

„Što je naš glavni cilj?", pita se Frey. „Je li to zadovoljavanje ljudskih potreba uz trošenje što manje ekoloških resursa? Ili je to privreda organizirana tako da se ostvari što veći promet i kompanije zarade što više?"

Je li njegov prijedlog od devet radnih sati tjedno realan? Jest što se tiče zaštite klime, ali to ne bi bilo ekonomski održivo, kaže Frey. Realnije bi, kaže, bilo da radimo 20 ili 24 sata tjedno. Neke studije kažu da je to optimalno po zdravlje zaposlenih, kao i po produktivnost.