Profiliranje direktora i njihovih sociopatskih plaća

Wall Street Journal prije nešto više od dva tjedna objavio je kako direktori i ostali visoki dužnosnici primaju jednu trećinu iznosa svih plaća u SAD-u. Prema podacima iz 2007. godine, dužnosnicima s visokim primanjima isplaćeno je 2.1 trilijuna dolara od 6.4 trilijuna ukupne sume plaća.

Jedno od pitanja koje se samo po sebi postavlja kada se govori o 'direktorima' je "Što to osobe poput Williama McGuirea ili Leeja Raymonda (bivših direktora UnitedHealtha i ExxonMobila) mogu reći da opravdaju plaću od 1.7 milijardi dolara ili mirovinski bonus od 400 milijuna dolara?"

To je zanimljivo pitanje. Ako postoji 'slobodno tržište' rada za direktore, pomislili bi kako postoji prilično velika konkurencija za takve pozicije. A velik broj kandidata bi, logično, smanjio cijenu rada. Sve što bi dioničari takvih velikih tvrtki trebali napraviti da izbjegnu direktore s plaćama od milijardu dolara, je pronaći nekoga tko bi taj posao bio voljan raditi za recimo pola milijarde dolara. Ako žele još malo štediti mogu se potruditi i pronaći nekoga tko bi se posla uhvatio za sitnih 100 milijuna dolara, ili nekoga tko bi se zadovoljio s milijun dolara za 60-satni radni tjedan.

I zašto su direktorske plaće tolike?

U ovom tekstu problemu se prilazi s dvije strane, službene psihoterapeutske i amaterske ekonomske, a jedini racionalni odgovor je: direktori u SAD-u imaju visoke plaće jer u populaciji postoji iznimno malen broj ljudi s kombinacijama njihovih 'sposobnosti'. A taj je broj toliko malen da su neke kompanije spremne odvajati milijun dolara dnevno kako bi netko obavio taj zahtjevan posao.

Ali koji to dio direktorskih sposobnosti omogućava rješavanje poslova koji predstavljaju tako tešku i neizvedivu zadaću ostalim običnim smrtnicima da se među stotinama milijuna nalazi samo nekoliko 'blagoslovljenih' takvom sposobnošću?

Skroman zaključak je - sociopatski dio.

Direktori manjih poslova koji su vezani uz lokalnu zajednicu tipično se prema toj zajednici odnose odgovorno jer im je jasan koncept uzajamnog razvoja. Ali direktori većine najvećih svjetskih kompanija i korporacija svakodnevno s nevjerojatnom lakoćom donose odluke koje direktno uništavaju živote tisuća ljudi.

Među općom populacijom postoji samo 1 do 3 posto sociopata - osoba koje nemaju uobičajeni ljudski set osjećaja i sposobni su mirno zaspati nakon što naprave nešto prilično stravično. Ode li se sa statistikama korak dalje vidi se da samo vrlo mali dio od tih 1 do 3 posto ima fakultetsko obrazovanje. A od tog vrlo malog dijela još je manja frakcija onih koji razumiju kako funkcionira biznis, posebice u specifičnim granama.

I tako postoji velika nestašica osoba koje su sposobne rukovoditi modernim, monopolističkim i uništavačkim korporacijama čiji dioničari moraju izdvajati milijune ili milijarde kako bi ih platili. A sociopati s potpunom lakoćom uzimaju taj novac bez primisli o društvenim posljedicama svog rada i plaće.

Današnji transnacionalni korporacijski direktori žive u svijetu privatnih aviona i skupih limuzina, potpuno odvojeni od ostatka 'zaostalog' društva. Oni ocrtavaju disfunkcionalno kulturološko uvjerenje da je bogatstvo dokaz 'dobrote' koja, sama po sebi, opravdava nastavak takve prakse.

Demokracija na radnom mjestu poznata je kao sindikat. Najdemokratskija radna mjesta su najmanje eksploatirana, jer rad ima moć da balansira kapital i upravljanje. Pogledom u današnji svijet uviđa se kako su kulture koje u najvećoj mjeri prigrle većinu svojih članova na egalitaran i demokratski način (ne samo po pitanju radnog mjesta), one u kojima je kvaliteta života na najvišoj razini.

Tijekom vremena, ravnoteža i demokratski nadzor uvijek daju najbolje rezultate. Neregulirano tržište je kao nogometna utakmica bez suca - kaos. A kaos je stanje koje sociopati - bili oni serijski ubojice, ratoborni vojskovođe ili direktori - najbolje iskorištavaju.

Promjenom pravila igre biznisa tako da se sociopatsko ponašanje ne nagrađuje nego kažnjava, jedini je ispravan smjer za prvi korak prema pravednijem i jednakijem društvu (jedan od primjera iz povijesti su potezi 'trustbustera Teddyja' Roosevelta, i FDR-a koji je zaprijetio da će ratne profitere strpati u zatvore). Taj prvi korak omogućit će nam, kao društvu u cjelini, da ne otkližemo s ruba ekološke i ekonomske katastrofe, po kojem trenutno vrlo neoprezno skakućemo...

Ovaj članak u velikoj mjeri ocrtava tematiku knjige 'Threshold: The Crisis of Western Culture', Thoma Hartmanna, nagrađivanog poznatog autora iz New York Timesa koji je među ostalima napisao i knjige 'The Last Hours of Ancient Sunlight', 'Unequal Protection: The Rise of Corporate Dominance and the Theft of Human Rights', 'Screwed: The Undeclared War Against the Middle Class and What We Can Do About It' i 'Cracking The Code: The Art and Science of Political Persuasion'.

Izvor: Commondreams.org