Priča o mojoj cipeli

U ime milostivog Boga. Tu sam, slobodan. Ali moja zemlja je još uvijek zarobljena ratom.

Prvo, zahvaljujem svima koji su stajali uz mene, kako u mojoj zemlji tako i u islamskom i cijelom slobodnom svijetu. Bilo je mnogo priče o činu i počinitelju, o heroju i herojskom djelu, te o simbolu i simboličnom djelu.

O tome jednostavno odgovaram: ono što me nagnalo na taj čin je nepravda koja je nametnuta mom narodu i poniženje koje je okupator donio mojoj domovini gazeći ju svojom čizmom. Kako je pod đonovima htio smrskati glave sinova i kćeri moje domovine, šeika, žena, djece, muškaraca.

Nekada smo bili nacija u kojoj su Arapi s Turkmenima, Kurdima, Asircima, Sabeanima i Yazidima dijelili kruh. Šiti su sa Sunitima molili u istom redu, a muslimani su s kršćanima slavili rođenje Krista, vječan mu mir i spokoj. Zajedno smo više od desetljeća trpjeli glad i druge posljedice sankcija.

Tijekom proteklih nekoliko godina više od milijun mučenika palo je pod mecima okupatora, a zemlja se napunila s više od pet milijuna siročadi, milijun udovica i stotinama tisuća osakaćenih. Uz njih stoje i milijuni prognanih i izgnanih.Strpljenje i solidarnost nije nas navelo da zaboravimo represiju koju smo trpjeli iznutra. Barem dok nas pod nečijom iluzijom oslobođenja nisu okupirali. Okupacija je razdvojila braću, susjede i rođake. Pretvorila je naše domove u vječne karmine i sprovode, a groblja nam proširila u parkove i perivoje. Okupacija je kuga koja nas ubija, koja oskvrnjuje naša svetišta i domove i koja dnevno šalje tisuće u zatvore.

Priznajem, ja nisam heroj. Ali imam svoje poglede i stav. Poniženje moje domovine ponizilo je i mene. Kao i razaranje Bagdada. Ubijanje mog naroda. Tisuće slika tragedije ostale su mi u mislima. Taj uteg koji svakodnevno nosim tjera me prema putu pravednosti, otpora i odbacivanja nepravde, obmane i dvoličnosti. To mi oduzima miran san.

Stotine slika masakra od kojih bi i novorođenče posjedilo svakodnevno me tjeralo u plač i ranjavalo mi dušu. Skandal Abu Graiba. Masakri u Falluji, Najafu, Hadithi, Sadr Cityju, Basri, Diyali, Mosulu, Tal Afaru i svakom centimetru moje ranjene domovine. Proteklih godina putovao sam spaljenim i razorenim Irakom i svojim očima vidio bol žrtava, a ušima slušao krikove siročadi i onih kojima su oduzeti njihovi najmiliji. Zbog bespomoćnosti koju sam osjećao kao prokletstvo me pratio sram.

Svaki dan nakon dovršetka posla na kojem sam izvještavao o tragedijama Iračana, dok sam s odjeće skidao komade razrušenih obiteljskih kuća i ispirao krv mrtvih i ranjenih, kroz zube sam se svim žrtvama zaklinjao da ću se osvetiti.

Prilika se ukazala i zgrabio sam ju

Zgrabio sam priliku da bacim cipelu za svaku kap prolivene krvi, svaki krik majke koja je izgubila sina, svaki jecaj i suzu siročeta i svu tugu žrtava silovanja.

Kada sam bacio cipelu prema kriminalcu Bushu želio sam izraziti svoje odbacivanje njegovih laži, osuditi okupaciju moje zemlje i ubojstva mojeg naroda. Moje odbacivanje njegove pljačke bogatstava i uništenja infrastrukture moje zemlje te izgnanstvo njenih stanovnika.

Onima koji me ispituju kažem: Znate li u koliko porušenih domova je moja bačena cipela ušla? U koliko domova u kojima su zlostavljane Iračanke? Koliko je puta stala u lokvu krvi? Možda je baš ta cipela bila pravi odgovor na kršenje svih vrijednosti.Nakon šest godina ponižavanja, uvreda, ubojstava i oskrvnuća, ubojica je došao na mjesto zločina bahato se ustiju punih demokracije hvaleći pobjedom. Došao je pozdraviti žrtve i očekivao da će zauzvrat dobiti cvijeće.

Da pojednostavim, cipela je bila moj buket cvijeća za okupatora i sve koji su s njim u društvu, bilo da šire njegove laži ili izvršavaju njegov prljav posao.

Želio sam obraniti čast svoje profesije i zemlje u trenutku najgore uvrede. Neki pitaju: Zašto Bushu nisi postavio pitanje koje bi ga osramotilo? Odgovorit ću vam, novinari. Kako postaviti pitanja ako je prije početka konferencije zabranjeno postavljati pitanja, a dok traje dozvoljena su samo ona koja se tiču posjeta? Postavljanje pitanja Bushu bilo je zabranjeno.

Što se tiče profesionalizma: profesionalizam kojega neki oplakuju pod okupacijom ne bi trebao imati snažniji glas od onoga ljubavi prema svojoj zemlji. Ako patriotizam progovori, profesionalizam mora stajati uz njega.

Ovom prilikom se ispričavam svim kolegama. Ako sam nehotice nanio štetu novinarstvu ili uvrijedio novinarstvo zbog uvrede koju sam uputio establišmentu, ispričavam se. Sve što sam želio bilo je živo izraziti osjećaje građanina koji je svjedočio svakodnevnom razaranju svoje zemlje.

Podsjetit ću kako je povijest prepuna priča o kompromitiranju profesionalizma od strane tvoraca američke politike - bilo da se radi o pokušaju ubojstva Fidela Castra bombom u kameri koju su nosili agenti CIA-e predstavljajući se novinarima, ili bezočnim lažima o stvarnoj situaciji u Iraku kojima su izvrgli domaću i svjetsku javnost. Primjera je mnogo, no ne želim se zaplitati u to.

Ono na što bih volio skrenuti pažnju je to da znam kako američke obavještajne agencije i njihovi suradnici, neće štedjeti truda kako bi me pronašli ma gdje otišao, zato što sam otvoreno ustao protiv njihove okupacije. Vjerujem kako će me pokušati ubiti, fizički, društveno, profesionalni, ili me na neki drugi način 'neutralizirati'. Stoga upozoravam sve meni bliske da to imaju na umu.

U vrijeme kada je irački premijer putem satelitskih programa poručivao da nije spavao dok se nije uvjerio da sam siguran, mene su mučili strujom, premlaćivali kablovima i metalnim palicama, a sve to odmah pored mjesta na kojem je još uvijek trajala ta ista konferencija. Kako sam ja čuo ljude na konferenciji, možda su i oni čuli mene i moje mučitelje.

Ujutro sam vezan i mokar ostavljen na hladnoći. Žao mi je što je Maliki lagao Iračanima. Navest ću imena onih koji su me mučili jer neki od njih su visoki dužnosnici u vlasti i vojsci.Nisam napravio to što sam napravio kako bi ušao u povijest ili stekao neku dobit. Želio sam braniti svoju drevnu zemlju i narod koji su okupacijom poniženi, a to je opravdan razlog. Ne sumnjam da će povijest pisati kako su Irak i Iračane osvajanjem oslobodili Amerikanci.

Hvalisat će se načinom i metodama kojima su nas uveli u sužanjstvo kako bi postigli svoj cilj. To me uopće ne čudi jer se ne razlikuje mnogo sudbine koja je zadesila američke urođenike pod jarmom kolonijalizma. Ovim putem okupatorima i svima koji ih podržavaju poručujem: Nikada! Zato što će Iračani prije umrijeti nego trpjeti takva poniženja.

I za kraj želim reći da sam nezavisan. Nisam član niti jedne političke stranke, za što su me optuživali tijekom mučenja. Malo su govorili da se desničar, a malo da sam ljevičar. Ja sam nezavisan i moj budući trud bit će dio službe Iračanima, a ne nekakvog političkog sukoba, kako su neki govorili.

Moj rad sastojat će se od zbrinjavanja udovica i siročadi te svih onih čiji su životi uništeni ovom okupacijom. Molit ću za duše svih koji su mučki stradali, ali i sramotu svih koji su za to odgovorni. Molit ću za spokoj svih mrtvih i dobrobit svih zatočenih i utamničenih koji čekaju oslobođenje.

Svojoj ljubljenoj zemlji poručujem: ako se noć nepravde oduži, to ne znači da sunce neće izaći i donijeti slobodu.

Nosim i poruku za vlasti, u povjerenju iz mračnih tamnica: znajte da postoje stotine koje trunu iza rešetaka samo zbog riječi samozvanih doušnika. Oteti s ulica i bačeni u zatvore oni su tamo već godinama, bez suđenja i presude. Nadam se da će moj glas doprijeti do ušiju odgovornih, ali i svih ostalih.

Hvala vam i mir bio s vama.

Izvor: McClatchy Newspapers