Predrasude prema pretilima i kod liječnika

Nesklonost prema ljudima s prekomjernom tjelesnom masom zabilježena je kod zdravstvenih djelatnika, poput liječnika, medicinskih sestara i studenata medicine, iz čega slijedi da nema razloga očekivati da će stručnjaci koji tretiraju poremećaje prehrane biti imuni na te predrasude, rekla je Rebecca Puhl, voditeljica istraživačkog tima u Centru za hranu i pretilost na sveučilištu Yale.

Negativan odnos prema prekomjernoj tjelesnoj masi smatra se društveno prihvatljivim, kaže ona.

Budući da bi terapeuti trebali pomoći ljudima s poremećajima prehrane koji su bili žrtve zlostavljanja zbog svoje tjelesne mase, nesklonost terapeuta može biti iznimno štetna i omesti tretman, kaže Puhl.

Gotovo 4% djevojaka i žena ima poremećaj prehrane - anoreksiju, bulimiju ili nespecifične poremećaje - u nekoj životnoj dobi. Kod dječaka i muškaraca, brojka je ispod 2%.

Za ovu studiju, više od 300 stručnjaka odgovaralo je na anonimni upitnik, a odgovori su pokazali vrlo jasnu nesklonost pretilima i zanimljiva stajališta prema tretiranju pretilih pacijenata.

Polovica ispitanih kazala je da je čula druge u svom okruženju kako daju negativne komentare o pretilim pacijentima.

Gotovo polovica ispitanog medicinskog osoblja vjeruje da stručne osobe koje tretiraju ljude s prekomjernom tjelesnom masom imaju često o njima negativne stereotipe, a 42% smatra da pacijenti s prekomjernom tjelesnom masom nisu motivirani da poboljšaju svoje prehrambene navike.

64% terapeuta kaže da njihovi pretili pacijenti ne slijede njihove naputke već varaju i sebe i njih, rekla je Puhl.

Predrasude vode do toga da liječnici netočno zaključuju o tome je li pacijent sposoban boriti se s prekomjernim kilogramima. Nesklonost pretilima utječe i na količinu vremena koje liječnik posvećuje pacijentu.

Predrasude se često iskazuju na suptilan i neverbalan način, poput razgovora s manje topline ili manje osmjeha, kaže Janice Sabin s washingtonskog sveučilišta. Pacijenti suočeni s liječnikom za kojeg zaključe da ima predrasude često se osjećaju osramoćenima i prestaju tražiti pomoć.

Preporuka je nekih da se i terapeuti uključe u određene programe senzibiliziranja i empatije, kao dio njihova cjeloživotnog obrazovanja.