Potrebno je puno više od smješkanja u kamere

Nema sumnje da je Barack Obama zvijezda ovogodišnjeg susreta skupine najutjecajnijih industrijskih zemalja svijeta G7. Njegova najava da će posjetiti Hirošimu ukrala je ovom summitu i ono malo sjaja koji još prati ove sastanke. Obama je stigao svjestan toga da će ovaj posjet ostati zapisan u povijesti - isključivo zbog toga što će biti prvi predsjednik SAD-a koji će posjetiti grad koji je 1945. uništila prva američka atomska bomba. On je još uoči posjeta jasno stavio na znanje da tom prilikom neće uputiti nikakvu ispriku. Ali bez obzira što rekao, to će ostati zapisano u američke i japanske povijesne udžbenike. Što nije loše za predsjednika na isteku mandata.

Ali štogod htio poručiti, morat će pozorno birati riječi da svoje građane ne bi iziritirao. Hillary Clinton će ga pozorno slušati. Jer zadnje što joj treba u jeku predizborne kampanje je diskusija o mogućoj krivnji Amerikanaca u Drugom svjetskom ratu.

G7? Što to ono bješe?

Obamin povijesni čin degradirao je susret G7 u uvertiru za posjet Hirošimi koji je na programu u petak (27.5.2016). Dopisnici su brže-bolje prebačeni na ovu destinaciju. Sedam najutjecajnijih svjetskih lidera ipak neće svirati pred potpuno praznim gledalištem, prije svega zbog razgovora o nekima od najvećih svjetskih problema: o osjećaju da se privreda nalazi pred još jednom krizom, ugovorima o slobodnoj trgovini, borbi protiv terorizma, krizama u Siriji, Ukrajini, Libiji i Sjevernoj Koreji, rastu napetosti s Kinom. Tu su i krize koje će se tek naći na naslovnim stranicama svjetskih medija, poput širenja bakterija koje su rezistentne na antibiotike.

Nije točno da čelnici G7 ne razgovaraju o tim problemima, ali se čini kako nikada ne uspijevaju riješiti niti jedan od njih. Blok industrijskih nacija je prešao dug put od 1975. godine, kada su se sastali prvi put. Tada je do toga došlo zbog kraha sustava Bretton-Woods koji je definirao tečajeve razmjene valuta. Povjesničari će i danas potvrditi da je (tadašnja) grupa G6 znatno doprinijela rješenju problema koji su nastali.

Svi žele nešto drugo

Ovogodišnji susret se može nazvati kriznim zbog stanja svjetske privrede, ali i zbog brojnih "vrućih" i "hladnih" sukoba u svijetu. Sve osobe koje će se okupiti oko jednog stola, počevši od čelnika država, preko direktorice MMF-a Christine Lagarde i predsjednika Svjetske banke Jima Yong Kima, znaju da trenutno zatišje na tržištima ne može trajati dovijeka. Globalni rast privrede je na dnu, s problemima se bori čak i Kina koja je dugo bila motor privrednog razvoja. Bez obzira na to, lideri G7 se ponašaju kao liječnici koji inzistiraju na ranije utvrđenoj terapiji iako je stanje pacijenta sve nestabilnije.

Premijer Japana Shinzo Abe bi rado nastavio svoju politiku labavljenja kontrola nad financijskom politikom, izdacima vlade i strukturnim reformama iako njegova "Abekonomija" nije dovela do trajnog privrednog rasta. On tvrdi da je gospodarstvu potrebno samo dati još vremena i dodatne injekcije svježeg novca.

Na susretu ministara financija G7 prošloga tjedna, njemački ministar Wolfgang Schäuble nije ostavio nikakve sumnje u to što on misli o takvoj politici. On striktno odbacuje davanje zamaha privredi uz pomoć novca posuđenog od banaka. To je efekt kratkoga vijeka, konstatirao je usporedivši ga s vatrom zapaljenom sa slamom. Susret je okončan bez završne deklaracije, što pokazuje koliko je malo bilo zajedničkih stavova.

Ostaje jedino velika nada da će se vlade dogovoriti barem oko koordiniranih akcija tako da mjere jednih ne miniraju mjere drugih. Uspjeh bi bio i kada bi se lideri G7 barem dogovorili da obuzdaju protekcionizam.

Problem s "mamutima"

Lideri G7 vole pričaju o slobodi, demokraciji i pravnoj državi. Upravo to su vrijednosti koje su trenutno na kocki u Ukrajini i Južnom kineskom moru. Kina otvoreno krši međunarodne sporazume o teritorijalnim vodama time što tvrdi da polaže pravo na sporne koraljne grebene i tamo gradi vojne baze. I dok odašilja diplomatski pomirljive tonove, Peking istodobno inzistira na bilateralnim pregovorima s drugim državama umjesto da dozvoli da se u problem umiješaju međunarodni sudovi.

Ministri vanjskih poslova G7 su u svom zajedničkom priopćenju pozvali na okončanje "jednostranog, provokativnog ponašanja propraćenog prijetnjom silom, ponašanja koje vodi ka mijenjanju stanja na terenu i koje pojačava napetosti". To je razljutilo Peking, mada u priopćenju nitko nije govorio o Kini. Stoga se da naslutiti što će se dogoditi ako se Kina odluči ponašati kao "jaki igrač".

Rusija je u sličnoj poziciji. I ona predstavlja mamuta koji se ne može previdjeti, ali kojega svi ignoriraju. Sigurno je će se na ovom sastanku razgovarati o Rusiji umjesto s Rusijom. Moskva je dugo poštivala princip teritorijalnog integriteta Europe. Ipak, ponašanje na Krimu i na istoku Ukrajine je pokazalo da su to bile prazne riječi i dovelo je skoro do toga da Rusija bude "istjerana" iz ove grupe utjecajnih industrijskih zemalja.

Ništa bez suradnje s Rusijom i Kinom

Lideri G7 znaju da moraju razgovarati i s Rusijom i s Kinom ako žele ostvariti napredak u rješavanju najtežih kriza našeg vremena, onih koje kao posljedicu imaju povijesno veliki broj izbjeglica. Sankcije protiv Rusije počinju djelovati. Njih još uvijek podržavaju svi, ali je pitanje hoće li tako i ostati.

Ovakva situacija od čelnika G7 zahtijeva da stanu iza principa i vrijednosti koje zastupaju ove zemlje, čak i ako nema zajedničkog stava o ključnim pitanjima. Pojedini lideri imaju velike probleme na unutarnjopolitičkom planu u vlastitim državama. Kancelarka Merkel je pod pritiskom zbog svoje politike prema izbjeglicama. Britanski premijer Cameron je usred bitke koja odlučuje o njegovoj političkoj sudbini, ali i o budućem statusu njegove zemlje unutar EU-a - ili izvan ove organizacije. Francuski predsjednik Hollande se suočava s prosvjedima zbog reforme tržišta rada i s jačanjem desničarske Nacionalne fronte.

Ovo probrano društvo lidera stoga mora ponuditi nešto više od osmijeha na zajedničkoj fotografiji i uvjeriti cijeli svijet da zajedničke vrijednosti na kojima počivaju njihove zemlje mogu proizvesti istinsku političku snagu koja će biti djelotvorna.