Pljačkaši u skupim odijelima

Više investitora sudjeluje u kompleksnoj proceduri kupovine i prodaje dionica. U toj proceduri država ubire porez. No, prilikom Cum-Ex poslovanja taj proces je zamišljen tako da najmanje dva investitora imaju pravo na povrat poreza, iako je u pitanju samo jedna transakcija. Višak vraćenog poreza investitori koji su sudjelovali u lancu - dijele između sebe.

Sve to su raskrinkali novinari 19 iz medija iz 12 zemalja pod vodstvom njemačkog istraživačkog centra Correktiv. On prenosi da je riječ o „najvećoj pljački poreza svih vremena" i da svota za koju se zna da je dosad opljačkana iznosi najmanje 55,2 milijardi eura. Prema saznanjima spomenute novinarske mreže, samo njemačka država ja na taj način između 2001. i 2016. godine oštećena za najmanje 31,8 milijardi eura. U Francuskoj opljačkana svota iznosi najmanje 17 milijardi, u Italiji 4,5 milijardi, u Danskoj 1,7 milijardi i u Belgiji 201 milijun eura.

50 milijuna eura "plijena"

Jedan od sudionika u tom prljavom poslovanju, insajder i svjedok-suradnik u istrazi koja se tim povodom vodi u Kölnu, rekao je novinarima Correktiva da njegov osobni plijen iznosi 50 milijuna eura. On će biti jedna od ključnih osoba na skorom suđenju - prve optužnice se već sastavljaju. Taj svjedok kaže da je Njemačka, kao najveća europska privreda, istovremeno i najveće tržište „poslovanja s povratom poreza". On je odlučio pomoći u istrazi kako bi izbjegao zatvor - prijeti mu inače dugogodišnja robija, a opljačkani novac će morati vratiti.

Prema njegovim riječima, „posao" se u Njemačkoj odvijao u danima oko isplate dividendi dioničarima - a to se događa u proljeće. Jer, pravo na povrat poreza se ostvaruje zato što je vrijednost prodanih papira nakon isplate dividendi uvijek manja. „A mi smo", rekao je svjedok-suradnik, kreirali mehanizam koji je radio tijekom čitave godine, s dionicama u drugim zemljama. To su Francuska, Španjolska i Italija, ali i manje zemlje poput Austrije, Belgije, Danske. Correktiv spominje i Finsku, Norvešku i Švicarsku.

U trgovanju dionicama na račun poreznih obveznika su, kako je rekao ovaj insajder, sudjelovale gotovo sve velike banke: „Odaberite bilo koju - ne znam neku koja nije to radila". Reporteri magazina Panorama njemačkog javnog servisa ARD i Correktiva su radili na tajnom zadatku - predstavljajući se kao milijarderi zainteresirani za „posao", potražili su osobu koja bi ih mogla u to „uputiti". Tako su u Londonu zakazali sastanak s jednim trgovcem koji im je predao prezentaciju u kojoj su bile aktualne ponude za „poslovanje" u sedam europskih država - on im je i potvrdio da novac koji će „zaraditi" stiže iz poreznih blagajni.

Poseban „začin" aferi daje činjenica da je visoka njemačka politika znala za ove makinacije još od 2002. godine, ali da nije učinila ništa da se kolovođe pljačke izvedu pred lice pravde.

"Benjamin Frey"

Web-portal Zeit Online u svom se jednom novijem članku posvetio liku i djelu svjedoka-suradnika, nazvanog „Benjamin Frey". Evo nekoliko citata:

„Saslušavan je više od godinu dana, uvijek iznova, ponekad i danima. Kasnije će reći da je to bilo najgore razdoblje u njegovom životu. U početku je davao samo oskudne informacije, samo ono što je smatrao da je najnužnije, ali pola godine kasnije su pukle sve brane - to se pretvorilo u njegovu životnu ispovijest. On je prvi pljačkaš poreza koji je iz straha od zatvora „otkucao" svoje suučesnike i tako među njima izazvao paniku. Sada se javljaju i drugi sudionici u ovom pljačkanju i nude svoje usluge kao svjedoci-suradnici."

„Die Zeit, Zeit Online i TV-magazin Panorama su još prošle godine izvještavali o Cum-Ex „poslovanju". Tu je objašnjavano kako su bankari, savjetnici i odvjetnici desetljećima pljačkali njemačku državu. Kako je ta država to dopuštala. Dok jedna nepopustljiva službenica Središnjeg njemačkog poreznog zavoda nije odbila isplatiti novac. Nakon tih izvještaja su se javili novinari iz Danske. Oni su rekli da se u njihovoj zemlji zbiva nešto slično. Bio je to početak međunarodne suradnje".

Ogromna šteta zbog korupcije

„Kada se zađe u svijet poreznih pljačkaša, to pomalo naliči ronjenju u dubokom moru: što je čovjek bliži dnu, sve su nevjerojatnije kreature koje otkriva."

„Freyeva priča počinje u provinciji. Tamo, gdje je odrastao, ljudi su ili radnici, ili poljoprivrednici, ili nezaposleni. On se nije htio pomiriti s takvom sudbinom, studirao je pravo, završio fakultet s odličnim ocjenama. Nakon toga ga je jedan veliki odvjetnički ured pozvao u London, na svoj godišnji sastanak u Muzej kraljice Victorije i Alberta, nudeći mu mogućnost da počne kod njih. Gotovo dvije tisuće odvjetnika iz čitavog svijeta sjedilo je za dugom stolovima usred izložbenih eksponata."

„Frey ubrzo počinje raditi za taj ured, dvanaest ili četrnaest sati dnevno. Vrlo često je radio na smanjivanju poreznih obveza bogatih klijenata. 'Svima nam je pred očima bila slika države kao neprijatelja' - kad god bi se prisjetio da mu je država financirala školovanje, potiskivao bi tu misao. Jer je znao da mu sumnje mogu uništiti karijeru. 'Moja pohlepa je bila tolika da je moral nije mogao obuzdati', rekao je.

Rad preko granice...

Godine 2004. je upoznao Hannoa Bergera, koji je bio na glasu kao najspretniji njemački odvjetnik kad se radi o trikovima s porezom. Tada je počeo radi s Cum-Ex shemom.

„Njemačka država najprije nije primjećivala da je netko pljačka. A onda je 2007. prvi put pokušala spriječiti pljačku poreza, no Berger i Frey nalaze nove načine da je izigraju. Tako se rađa ideja o radu u inozemstvu (...) Igra u načelu funkcionira ovako: dioničarima u jednoj zemlji pripada povrat poreza, a stranim dioničarima - ne. Banke su od toga napravile posao. Kupovale su dionice stranih vlasnika vrijednosnih papira neposredno pred isplatu dividendi i nakon toga su im iste te papire ponovno prodavale. Povrat dijela poreza koji su pri tome morale platiti su dijelile s dotičnim dioničarima. Sve to nije ilegalna procedura, ali ona se pretvara u zlouporabu ako se ustanovi da služi samo zaradi uključenih aktera - na porezu."