Pariški sporazum o klimatskim promjenama

Pariški sporazum o klimatskim promjenama (franc. Accord de Paris) klimatski je sporazum potpisan na 21. zasjedanju Konferencije stranaka (COP 21) Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) u Parizu, 2015. godine.

Sporazum je postignut 12. prosinca 2015. godine, a stupio je na snagu 4. listopada 2016. godine nakon ratifikacije Europske unije. Do prosinca 2016. godine sporazum su potpisale 194 države članice UNFCCC-a, a njih 118 su ga ratificirale.

Glavni cilj sporazuma jest ograničavanje globalnog zatopljenja na temperature "znatno ispod" 2°C, osiguravanje opskrbe hranom, ali i ojačavanje kapaciteta država da se bore s posljedicama klimatske promjene, razvoj novih "zelenih" tehnologija i pomaganje slabijim, ekonomski manje razvijenim članicama u ostvarenju svojih nacionalnih planova o smanjenju emisija.

Također se navodi da je cilj do kraja 21. stoljeća u potpunosti anulirati emisiju.

U Pariškom sporazumu o klimatskim promjenama stoji da je sporazum postignut "u kontekstu održivog razvoja i nastojanja za iskorjenjivanje siromaštva" te nastoji pojačati globalni odgovor na opasnost od klimatskih promjena svojim glavnim mjerama:

• zadržati povećanje globalne prosječne temperature na 2°C iznad razina u predindustrijskom razdoblju te poduzeti mjere u svrhu ograničavanja rasta globalne prosječne temperature iznad 1,5°C iznad razina u predindustrijskom razdoblju;
• povećati sposobnost prilagodbe posljedicama klimatskih promjena i poticati smanjenje emisija stakleničkih plinova na način kojim se ne ugrožava proizvodnja hrane;
• osigurati financiranje projekata koji smanjuju emisiju stakleničkih plinova i povećavaju otpornost na klimatske promjene.

Borba za usporavanje i zaustavljanje klimatskih promjena u Sporazumu je prepoznata kao metoda ostvarivanja šireg cilja međunarodne zajednice: borbe protiv nejednakosti i postizanja održivog razvoja na razini cijelog planeta.

Problem sporazuma je što ne uspostavlja nikakve mehanizme penaliziranja država zbog nepostizanja ciljeva navedenih u nacionalnom planu, ili zbog nedovoljno radikalnih akcijskih planova. Takvi mehanizmi zahtijevali bi puno više vremena (i otpora) do uspostave te se sve svodi na odgovornost članica Konfenrencije stranaka.

Primjerice, američki predsjednik Donald Trump više je puta izjavio da je Sporazum loš po Sjedinjene Američke Države, te su SAD 1. lipnja 2017. istupile iz sporazuma.

Sporazumom je određeno da se svi doprinosi pojedinih država-potpisnica (u tekstu sporazuma koristi se i naziv stranka) ostvaruju kroz nacionalne planove. Nacionalni planovi donose se periodično i svaki bi trebao biti napredak u odnosu na prethodni plan te odražavati najviši mogući cilj svake stranke (države-potpisnice).

Ističe se da bi razvijene zemlje trebale predvoditi provedbu ciljeva smanjenja emisija na razini cjelokupnog gospodarstva, dok bi zemlje u razvoju trebale ublažavati svoje emisije po pojedinim kategorijama, a tek s vremenom prijeći na smanjenje i ograničavanje emisija cjelokupnog gospodarstva. U tome bi im potporu trebale pružiti razvijene države.

Od posebne važnosti za Hrvatsku, ali i Europsku uniju je članak 18. koji govori da se stranke koje zajednički djeluju unutar regionalne organizacije za gospodarsku integraciju svaka zasebno smatraju odgovorne za svoju razinu emisija, dakle ako postoji članica Unije koja ne ispuni svoje kvote i nacionalne planove, ona se smatra odgovornom te može biti penalizirana od strane Europske komisije.