« Svijet
objavljeno prije 1 godinu i 6 mjeseci
KOMENTAR

Papina očajnička borba protiv vjerskog ludila

Upravo sad i upravo Mjanmar. Što traži jedan Papa u zemlji u kojoj budisti proganjaju muslimane Rohingye i u kojoj jedva ima katolika? Astrid Prange misli: papa Franjo ne ide tamo gdje mu je lako, nego teško i opasno

Papa Franjo protiv progona
Papa Franjo protiv progona (Arhiva)
Više o

Mijanmar

,

Rohinje

,

Bangladeš

,

papa Franjo

U posjetu pape Franje Mjanmaru i Bangladešu ne radi se samo o znaku solidarnosti s muslimanima Rohingya nego i više od toga. Tu je riječ o očajničkoj borbi protiv vjerskog ludila i vjerskih ratova. Jer politička zlouporaba vjere ne raspiruje sukobe samo u Mjanmaru, nego u čitavom svijetu.

Još prije deset godina na desetke tisuća budističkih redovnika je prosvjedovalo protiv vojnog režima u Rangunu. Danas mnogi od njih podržavaju vojsku. Nacionalistički redovnik U Thuseitta je rekao novinarima: „Ja vjerujem vojsci kada ona kaže da Rohingye sami pale svoje kuće."

Blagi glas propovjednicima mržnje

U toj napetoj situaciji papa Franjo želi apelirati na savjest vjerskim vođama. Želi postaviti znak protiv vjerskog ludila koje često ima potporu državnih institucija. Zato i dolazi u Mjanmar gdje je budizam službena vjera te države. I želi spriječiti novi vjerski rat u Mjanmaru i u susjednim zemljama gdje već postoje sukobi između budista, muslimana i hinduista.

U Mjanmaru budistički fundamentalisti još od 18. stoljeća brane „čistoću" svoje vjere protiv utjecaja iz inozemstva. Danas tvrde kako svoju domovinu brane od „muslimanskog prodora". U tome dobivaju podršku budističkih zajednica iz Tajlanda i Šri Lanke.

Islamistički fundamentalisti u toj regiji pak instrumentaliziraju progon Rohingya. Prema ispitivanju International Crisis Group, među izbjeglice iz Mjanmara se miješaju i militantni muslimani koje tamo šalje Saudijska Arabija. Oni prenose islamističku državnu ideologiju i u Mjanmar gdje je dosad vladao razmjerno umjeren oblik islama, piše u izvješću.

Progonjeni kršćani

Odgovor glasi: Papa zatječe stanovnike Mjanmara u njihovoj svakodnevnici i dok je još živo sjećanje na dugogodišnju vojnu diktaturu. Kada on govori o progonu vjerskih i etničkih manjina, to dopire do mnogih stanovnika pa tako i do tamošnjih katolika.Odakle Papi uvjerenje da će usred te eksplozivne mješavine uopće netko obratiti pozornost na njegov posjet? Zašto bi pretežito budističko stanovništvo uopće zanimalo mišljenje poglavara Katoličke crkve?

A katolici, kojih ima jedva jedan posto stanovništva Mjanmara, su desetljećima bili progonjeni pod vojnom diktaturom. Tako im je već 1965. Vijeće revolucije (tada još Burme) oduzelo njihove škole i bolnice. U međuvremenu doprinose nacionalnom pomirenju između različitih skupina u zemlji. Od političkog otvaranja 2010. opet je dopušten rad crkvenih humanitarnih organizacija, dozvoljeno im je i obrazovanje svećenika.

Kao pouka dugogodišnjeg progona se može razumjeti da lokalni kardinali i biskupi savjetuju papu Franju da uopće ne koristi pojam Rohingya. Službeno se toj etničkoj skupini ne želi priznati čak niti njihov naziv, nego ih se zove „muslimani države Rakhine". Katolički poglavari se još uvijek boje da će već korištenje naziva te skupine izazvati novi bijes i progon katolika, najkasnije kad Papa ode.

Prilika da se čuju riječi mira

Hoće li se Papa držati tog savjeta, to je veliko pitanje. Kao „politički papa", papa Franjo i u ovoj osjetljivoj misiji želi opet potaći mir. Jer „biskupu s drugog kraja svijeta", kako se sam prozvao nakon svog izbora 2013. su otvorena sva vrata. On će se sastati i s glavnim zapovjednikom oružanih snaga Mjanmara Min Aung Hlaingom, baš kao i s predsjednicom vlade Aung San Suu Kyi.

A razgovarat će i s budističkim redovnicima na međuvjerskom ekumenskom mirovnom sastanku. U aktualnoj situaciji ovaj susret ima izuzetno značenje. On vjerskim vođama koji se zalažu za mir barem na kratko vrijeme pruža više pozornosti čitave javnosti nego riječi fanatičnih propovjednika mržnje.

On pokazuje kako pomirenje i razumijevanje mogu biti snažniji od uništavanja i osvete. Jer ne mogu vlade država spriječiti vjersku radikalizaciju, nego to mogu samo vjerske vođe. I krajnje je vrijeme za to.

Piše: Astrid Prange/DW
28.11.2017. 08:01:00
    
Novi komentar
nužno
nužno

skrolaj na vrh