Otvoreno pismo dramskih pisaca Ministarstvu kulture

Biti pisac u Hrvatskoj zvuči i inače kao kletva, no kako se novo Ministarstvo kulture postavilo prema dramskim piscima od samog početka prelazi sve granice pristojnosti, štoviše, svojim djelovanjem frapatno podsjeća na cipelarenje koje šakom i kapom dijeli "prvi" potpredsjednik Vlade Radimir Čačić.

Naime, nakon što su dramske pisce proglasili nedovoljno intrigantnim i odijeljenim od stvarnosti, pa su dodijelili samo drugu i treću nagradu Marin Držić, još goru svinjariju napravili su i na natječaju za Malog Marulića.

Dramski pisci nakon ovakvog šamaranja nisu mogli napraviti ništa drugo nego se obratiti javnim pismom Ministarstvu kulture koje prenosimo u cijelosti:

Nadamo se da će ono, ako ništa drugo, poslužiti kao uvod u razgovor o problemima s kojima se dramski pisci i spisateljice susreću u radu. Bilo bi nam drago da kao institucije koje su osnivači spornih nagrada reagirate na naš pismo.

Ovim putem mi, dramatičari i potpisnici ovog pisma, imamo potrebu javno reagirati na nezadovoljavajući, nedopustiv, a ponekad i sramotan način kojim se tretira naša profesija, što je eskaliralo pri dodjelama nekoliko nagrada za dramsko pismo u 2012. godini.

Niz situacija neugodnih i za ljude koji se bave pisanjem drama, i za hrvatsku javnost općenito, kao i za osobe koje su bile, jesu ili će biti članovi žirija koji dodjeljuju nagrade za dramske tekstove, započeo je dodjelom Nagrade za dramsko djelo 'Marin Držić' za 2011. godinu.

Legitimno je da žiri ima pravo na svoj izbor, kao i pravo da ne dodijeli prvu nagradu za dramski tekst, no problematičnim smatramo obrazloženje te odluke. U njemu se kaže kako žiri smatra 'da je kvaliteta radova poslanih na Natječaj ispod razine koja bi trebala dostojno predstavljati recentnu dramsku produkciju u Republici Hrvatskoj. Mali broj tekstova problematizira dramsku formu i ne korespondira dovoljno inovativno, intrigantno, pa čak ni provokativno s aktualnom društvenom i političkom stvarnošću. Povjerenstvo je, stoga, odlučilo ne dodijeliti prvu nagradu, jer smatra da nijedan od prispjelih tekstova ne postavlja dovoljno visoke standarde dramskog pisma općenito, pa tako niti onog u Republici Hrvatskoj.'

Ovakvo obrazloženje odluke žirija zasigurno ne djeluje stimulativno na dramsko stvaralaštvo i budući rad hrvatskih dramskih pisaca, što je, temeljem Strateškog plana Ministarstva kulture 2012.-2014., jedna od funkcija ove nagrade, jer predstavlja vrlo subjektivne i osobne stavove o tome kako bi dramsko pismo trebalo izgledati i o čemu bi trebalo pisati. Jednoumlje je, kao što je povijest svakog društvenog uređenja i njegove kulture pokazala, oduvijek bilo opasno i ograničavajuće jer nije rezultiralo kreativnim napretkom, nego regresom kreativnosti.

Ovakvo obrazloženje žirija predstavlja i 'pljusku' drugonagrađenoj Ivani Sajko i trećenagrađenom Damiru Šodanu. Ako su dakle njihovi tekstovi dovoljno intrigantni, inovativni i korespondiraju s društvenom i političkom stvarnošću da zaslužuju drugu i treću nagradu, nisu li jednako tako mogli zaslužiti i prvu i drugu nagradu? Sve navedeno vrijedi i za niz autora koji su u istom obrazloženju preporučeni za izvođenje u kazalištima, no nisu se našli na popisu nagrađenih.

Identična situacija se dogodila i na natječaju 'Mali Marulić', na koji se prijavljuju dramski tekstovi za djecu i mlade, i to dvije godine zaredom, kada nije dodijeljena prva nagrada za 2010. i 2011. godinu, uz otprilike slično obrazloženje.

Vrhunac prakse kojom se obeshrabruje i diskvalificira dramski pisac i dramski tekst dogodio se na 22. festivalu 'Marulićevi dani'.

Nakon što je lanjske 2011. nagrada za dramski tekst dodijeljena adaptaciji romana 'Čudo u Poskokovoj dragi' Ante Tomića, u dramatizaciji Željke Udovičić, ove godine nagrada za dramski tekst dodijeljena je glumačkoj interpretaciji 'Gospode Glembajevih' Miroslava Krleže.

Činjenica da se žiri u oba slučaja uopće našao u situaciji da raspravlja o dodjeli nagrade za originalni dramski tekst nečemu što uopće nije dramski tekst ili nije nagrada dramskom piscu, nego glumačkoj interpretaciji dramskog teksta, pokazuje da nitko, ni festival 'Marulićevi dani', koji je navodno posvećen upravo domaćem dramskom stvaralaštvu, niti Ministarstvo kulture RH kao krovna institucija u kulturi, nemaju volje i motiva definirati temeljne kriterije nagrada koje se dodjeljuju dramskim tekstovima.

Ovi slučajevi, kao i nedavno ustanovljena Nagrada hrvatskog glumišta koja jednom, zajedničkom nagradom, nagrađuje i originalni dramski tekst i adaptaciju i dramaturgiju, pokazuje da je nerazumijevanje i nedostatak interesa za dramski tekst i njegovu funkciju u kazalištu pojava koja nije pojedinačna i sporadična, već generalna i kontinuirana praksa.

Sve navedeno predstavlja najbolji put da oni malobrojni hrvatski profesionalni dramski pisci koji još pišu drame prestanu to činiti. Broj postavljenih tekstova živućih dramskih pisaca u hrvatskim kazalištima ionako je mali, postavljanje domaće drame na domaćim pozornicama predstavlja više raritet nego ustaljenu praksu te se s pravom pitamo: zašto, za koga i s kojom svrhom uopće pišemo dramske tekstove? Možemo, možda, zaključiti da tekstovi hrvatskih dramatičara, barem prema mišljenjima žirija koji dodjeljuju nagrade, najbolje odražavaju sadašnji trenutak i stanje ove nacije - beznadno su loši i unisono beznadni.

Nastavi li se ovakav tretman dramskog pisma i dramskog pisca, možda bi najpoštenije bilo ukinuti sve nagrade vezane za dramsko pismo i suvremeni hrvatski dramski tekst, kako dramski pisci barem ne bi bili provocirani, kad već njihovi tekstovi nisu dovoljno provokativni.

Ako se konsenzusom svih stručnjaka u kulturi ipak dođe do zaključka da su okolnosti vezane uz hrvatsko dramsko pismo loše i kako je krajnje vrijeme da ih se popravi, apeliramo na mjerodavne institucije, prije svega organizatore nacionalnih festivala dramskog stvaralaštva i natječaja za dramske tekstove da se pozabave ovim problemom. Na njima je odgovornost da uvedu određene pretpostavke za evaluaciju domaćeg dramskog pisma, koje uključuju jasne i precizne kriterije za kategorije procjenjivanja nečijeg rada, te time nama, hrvatskim dramatičarima omoguće dostojno obavljanje naše profesije.

U Zagrebu, 3. svibnja, 2012.

Dramski pisci:

Nataša Antulov

Jasen Boko

Elvis Bošnjak

Tena Bošnjaković

Ivo Brešan

Dora Delbianco

Goran Ferčec

Antonio Gabelić

Kristina Gavran

Miro Gavran

Ivana Gudelj

Nina Horvat

Sanja Ivić

Ivana Ivković

Ivana Karačonji

Vedrana Klepica

Hrvoje Kovačević

Jelena Kovačić

Darko Lukić

Ivor Martinić

Luka Mavretić

Miroslav Međimorec

Diana Meheik

Dijana Merdanović

Dubravko Mihanović

Marijana Nola

Ivan Penović

Dino Pešut

Sibila Petlevski

Dijana Protić

Maja Sviben

Lana Šarić

Nino Škrabe

Davor Špišić

Tena Štivičić

Anica Tomić

Ana Tonković Dolenčić

Željka Turčinović

Milko Valent

Ivan Vidak

Una Vizek

Goran Vrbanić

Tomislav Zajec

Jasna Žmak