Odlazak umjetnika koji nije mario za dosljednost

Svijet umjetnosti izgubio je jednu od najvoljenijih i najpoštovanijih buntovnih figura 20. stoljeća. Robert Rauschenberg, američki pop-umjetnik, umro je u 83. godini u svome domu na Floridi. U svijetu je bio poznat po svojim sklopovima kolaža izrađenih od smeća koje su ljudi uglavnom ostavljali na smetlištu. Njegovi kombinirani radovi uključuju predmete poput punjenih koza, starih guma, teniskih loptica i prometnih barikada.

Možda se danas ,nakon 50 godina, lako zaboravlja o kakvoj se radikalnoj ideji radilo. Rauschenberg je bio pionir u velikom i hrabrom američkom poimanju svijeta. Jednom riječju, pravi revolucionar. Radio je suprotno od onoga što ga je naučio Josef Albers u čuvenoj školi Black Mountain. Rauschenberg je bio čovjek s misijom, a njegov cilj okupirati prazninu koja se otvorila između umjetnosti i života. Za njega ništa nije bilo nedodirljivo.

SuradnjeRauschenberg je bio ključni umjetnik svoje ere. Poznata je njegova suradnja s  Jasperom Johnsom, a skladatelja Johna Cagea inspirirao je njegov tihi rad (4’ 33”) proizišao iz kontemplacija ‘all-white’ serije. 

- Zaista žalim ljude koji misle da su stvari poput ogledala ili boce Coca-Cole ružne jer su svakodnevno okruženi tim stvarima i one ih čine jadnima - rekao je jednom. Jad nije bio ono od čega je taj brbljavi obožavatelj viskija i nezaustavljivi provokator patio. Vođen svestranim duhom eksperimetiranja i strasti za otkrivanjem, svoju je karijeru počeo tako što je napustio apstraktni ekspersionizam, uvjeravajući Willema de Kooninga da mu pokloni svoj crtež kako bi ga izbrisao i napravio nešto novo.

Nije mario previše za dosljednost. Bio je svejed - gutao je ideje na način na koji današnji Amerikanci proždiru Big Macove. Umjetnik koji je počeo slikati u potpunosti bijela platna, prešao je na crna, a potom je nastavio s kolažima.

- Posao umjetnika jest da bude svjedokom svoga vremena - svojedobno je izjavio.

Neustrašivo je mijenjao žanrove, pa se tako okušao i u koreografiji. Na Venecijanskom bijenalu održanom 1964. postao je prvi Amerikanac koji je dobio glavnu nagradu za svoje djelo. Rad nikada nije bio nešto što završava, pogotovo ne za čovjeka koji je umjetnost vidio kao sredstvo za funkcioniranje u svijetu u kojem postoji puno više od slikanja.